Daleka

Korakom njenim Korača ljubav Njenim se prstima Pišu snovi Tijelo joj diše Čežnju i dubine Kako da odoliš Nježna je kao Rosa na travi Ulicom klizi Kao da lebdi Oči njene Upijaju ljeto Na put se sprema Neće te povesti

Znati

Možda nisi svjestan, Možda ne znaš Možda si zaboravio Možda ne želiš Možda bježiš Možda baš jučer si izabrao racio Kako da znam Kako da se osvijestim O tebi Bez tebe Bez moći tvoje Što očima uzima Duboko ljubi I ostavlja tako lako… Ne, to ne shvataju ljudi To ne vidi niko osim mene Te oči snene i strastvene Što režu i bacaju trag Iz sjene I ujutro bježe Ne daju nikakav znak Povratka Nove zore Tananih sati Što lako izmigolje… Ne zna to niko nego ja Za ovu čežnju…

Dođi

Bio si tu jednom samnom Vrlo kratko Lako i zaboravno Kako da shvatiš da tako nije Da veliku ljubav krijem Što pogledom na tebe je izmilila iz mraka I da te čeka iza nekog prikrajka Oživi me u sebi, molim te Toliko želim da me povedes U nove, nepoznate predjele Tvoje kose, očiju i muzike Talasa požude Smiješno je, da Kako kratko bivasmo skupa Molim te ne budi lekcija skupa Moje srce oživjelo je prvog trenutka, A vrijeme stalo Potrudi se bar malo Vidi kako stojim tu i čekam Jednog…

Dosta

Vše mi je dosta davati se na popustu od 50% Onima koji svoje pola prodaju za 100. Dosta mi je ljudi što s tih pola žive u ubjeđenju Da se lakovjerni daju jeftino, Ne razmatrajući da znaju računati, a ne žele ekonomisati osjećanjima. I još to pola dijele na četvrtine, pa na desetine, Ne biraju gdje će od tuđih dijelova sastavljati sebe kao cjelinu. Da, dragi moji, znam da vas nervira Moja operisanost od ekonomije i 50% ni zbog čega. I nekako vam nije draga ni moja rasipnost, Ali ste…

Tvoje zlo

Tvoje ruke u kandžama Tvoje srce pod čekićem Tvoja duša pod kamenom Daleko je svjetlost sa tobom Daleko i beskrajno Gotovo nigdje i nikad Gotovo svugdje u bolu Tvoje riječi su bljuvotina Tvoje usne su mulj Tvoje bivstvo daleko u mikro plamičku pakla Ti si kap krvi na ljubavnoj strijeli Ali nisi ni strijela Niti si ljubavna Ti ne znaš niti si znao Da si mač u kamenu Ali nema legende ni junaka Da te izbavi Tužno je to dragi Što smo sami sebe lagali Što nismo za bolje znali…

Krivo je more

Svi kistovi boje tvojom bojom. Ti si mala slatka, velika agonija, Muzika vjetra, Vakuum u kojem se diše… I sve bi bilo savršeno Samo da si bliže.   Sve bi Seke ljubile mornare Znam, Ali ova seka se tobom hoće da mornariše. Da ljulja tvoju lađu kao riba uhvaćena na mamac, Uhvaćena iz razonode, Uhvaćena iz lelujavosti Mora-tvoje duše u kojoj je na kratko plivala, Jer duže ne može. Zatim puštena. Tek toliko da bi opet rado zagrizla Parče tvoje kože. Palacala cijelim tijelom Samo da škrgama zahvati I najmanji…

U slučaju da te ne bude

Konačno pod okriljem tvog glatkog ramena. Konačno sretni, ono kao zaista. Pitala sam te mogu li jednog dana imati sijedog prodavača  starih novina? Mogu li imati samo svoju klupu ispod nekog bagrema? Željela bih listati neke davne publikacije, tražeći nešto što je navodno velikih razmjera, tamo gdje se valjamo do podne i niko ni na šta neće da nas natjera, Čitati horoskop nekog tamo vremena. Na šta su nas zvijezde upozoravale u najsjajnijim noćima, šta treba, šta ne treba… Sad niti se usuđujem, niti me zanima, niti smo neke lude…

Pohlepa primarna potreba

Pohlepa. Otjelotvorenje čovjeka. Savršeno zla. Savršeno produktivna. Savršeno živimo Među kulama, u gradovima. Među svjetlima i TV ekranima. Među prenapuhanim medijskim događajima I svojim socijalama, pokajanjima. Toliko savršeno izgrađena prokletinja.   Pohlepa za znanjem, Za ljubavlju, Za spajanjem. Sekundarna pohlepa. Zanemarena pohlepa.   Kako ćemo, pobogu, Bez mase bezvrijednog papira, Novog šešira, Tih nepogrešivih uništitelja mira, Kako ćemo biti Nečija anđeoska krila.   Nestalo je hira Nestalo je spontanosti, Blagog mjeseca u noći, Sunčeve svjetlosti… Nestale su pjesme ptice, Žubori rijeke, I druge veličanstvenosti, Otišle za sitnom radosti.   Ostali…

One ćute kada govore

Najljepših riječi najmaštovitiji poeta nije dostojan. One su skrivene, dušu unutar duše donose. Najveći duhovnjak nije sposoban da ih prenese. Nema vokabulara koji će ih definirati, nema mudraca koji se usuđuje o njima misliti, nema nauke, a da je spremna njih razbistriti, nema trenutka koji se smije njima oduprijeti… One zaista postoje… One vrište. One najviše govore. One grle, ljube, na javi sanjaju. One stvaraju najraznobojniju auru. One zaista postoje. One uvijek, ali baš uvijek, ćute kada govore.

Nevjerništvo

Voljela bih sresti ovog čovjekova boga. Da vidim šta taj luđak stvara, Pa mu kažem da je i on crn, peder i “slobodan”, Ne mora više da se pretvara. Da mu kažem kakav je prevrtljivac. Pitala bih ga za koju naciju Balkana navija, Pitala bih Kur’an ili Tora, Zašto non stop takve stvari radi, Dobiva li neki procenat Da se i sam od tog pogladi po bradi. “Nikakav si autoritet” – ma rekla bih i zdravo. Tako bih ga razbješnjela, postao bi đavo, Neka i on malo vidi kako je…

Voljela bih

Voljela bih da sam Bijela kuća Da sve ih vani potjeram, Podijelim im samo cvijeće I predstavim život poseban. Vidjeli bi bez i jednog vrtlara Oko mene trava kako divno raste, Skinuli bi ona mrtvačka odijela, A bo’me i svoje maske.   Voljela bih da sam NASA Da uništim sve rakete, Pa da mogu ljudi moji svi U haljinama i krpama da lete. Zloupotrijebiti – bih priznajem: Svi bismo gledali izbliza mjesec, Kitili se zvjezdanim sjajem, Plesali sa mističnim beskrajem…   Voljela bih da sam Google, Facebook, Twitter, Instagram, Snapchat… Da…

Sun

Sun sun sun, Please don’t come Im too tired of the day, I still havent rested enough. Sun sun sun, Shine where happiness is. It isn’t in our countries, It’s high above our place. Sun sun sun, Why u still here shining? Wrong choice. Light is where we ain’t. Sun sun sun, Tell us your secret… How you still so stubborn With all your senselessness? Light does not reach Earth Since we are born. But sun i still love you, I admire your power Couse night is enough for you to…

Pjesma čudačkih potreba

Neću ti reći nikad Ništa ti reći neću Od tvog prikrivenog pogleda Ne trebam hranu veću   Nećeš mi nikad reći Nikad mi reći nećeš Da od tvoje vidne žudnje Nema tajne veće   Igrat ću se s misterijiom Vječno ko i svemir sam Nikad ti ništa neću dati Al postojanjem sve ću da ti dam   Svoju maštu nećeš taći Tražit joj opipljiv trag Već glavu ćeš okrenuti Kad osjetim pogled namah   I nikad nikad željeti drugo Nećeš ni ti, a neću ni ja Jer sve smo jedno…

Ludost

Osjećam se tako mazo, Šta mi je ne znam, Dosade zarastu u momenat Kad uhvatim pogled sadistu… Kako si samo divan i pažljiv Na moje oči-tamo daleko. Kako samo kupuješ egodozu, Dok ona niti sluti, Ostali gledaju poprijeko. Taj blagi izraz, pokret, zahvat, Moje ludosti rukohvat, Ja ne znam šta sad pišem, Jer me jebeš u mozak, Ne znam kako da dišem, Da ne bih nešto otkrila… Ja više ne znam kako hodati, čitati i misliti, Samo znam zatvorit oči i fantazirati… Samo znam koliko kul bi to sve bilo,…

Buka

Buka zvoni Ništa jasno…   Draži ne dopiru. Mnogo toga trešti, Trešti neovisno, Trešti samouvjereno, Trešti beskorisno… Trešti i ne tješi, Trešti i ne uživa, Trešti samo i jedino da trešti…   Draži ne dopiru, Ne dopiru pa da otruju… Zvjerčica u meni. Zvjerčica mirno sni. Zvjerčica voli. Zvjerčica paničari. Zvjerčica histeriše. Ali zvjerčica štedi buku.  

Looking for

Looking for someone Not for happy end Someone to inspire my songs Stop my deaden With a colorful band And a white white hand A bit of the innocence In infinite bad Ignoring the void So many to avoid So little to devode Boring certainity Smashing my voice

Razmak

Nije dovoljno da se skinem Da osjetim topli znoj Niti moraš da me pipneš Da zauvijek budem tvoj Mali razmak među usnama Slađi je od svakog poljupca Mali razmak što prorica Da vječnost je naša mana…

Mali susreti s radošću

Prokleti mi smo ljudi Ta šta nam drugo preostaje Radovat se trenu I tragu što za njim ostaje Kad uvidiš laži I pravila lažna sva Znaj da duša teši Makar i suzama Kad imaš tonu bezvrednoga Što okolina diktira Baciš ga u smeće I potrčiš za cvećem Sitne su radosti Što nikad kupit nećeš I kad počneš da kloneš Da smisla ovde nema Sjetiš se da svaki je tren Onaj što samo tebe čeka Da, sreća je nema Odbaci sve Pođi za svojom prazninom Udahni tu nevidljivu materiju I nikada…

Kako

I kako posle svega što bilo je, da opet srcu nešto milo je, ne dozvolih, ne otvorih, vrata sna i mašte, sve su riječi sada moje tašte i kako da upali se sjaj u oku tom, kad ga gledam bez tišine i s pokojom pametnom. Kako da se topim brate u očima tim, kada davno zavedoše me oni svojim zlim, kako prodat šaku rose što prividno je očistila nešto na srcu tom, kad tvoje oprale su kiše ludom vodom olujnom. Kako duši naći spas kada nešto dijeli nas, kilometri praznih…

Jecaj za slobodom

Svaki ovaj stih nije ništa lijepo, Svaka ova riječ nije laka misao, Svaka pjesma je šutnja, Sve što danima kuha, Moć suzdržanosti, Goruća duša.   Svaki stih je huja, Svaka riječ je kuga, Svaka pjesma bjesomučan krik, Sve što danima huči, Sve što nekad bješe zatišje pred buru.   Sve ovo je mržnja. Krotili ste jednu solidnu dušu. I za sve druge kao ja, izljevam prema vama nju. Vama zlobnima, taktičnima, neraspoloženima, Svima što na tuđi račun poštovanje gradite, Što hiljade ste sretnih učinili bijesnima i bijednima, Također i ravnodušnim biljkama…

Noć je kriva

Neznano u noć, treba mi Nešto od duše,sitno, malo Što se u tebi sakrilo, Što je u meni zaspalo. To više nije ništa, tijelo je izgorjelo To suza više nije, grudva soli Obraze nam peče, moli Dajmo si ono što najviše boli, Ono što srca pori.   Ugostimo se nigdje, jer Šta nam je drugo ostalo? U svijetu “modernih” i “sadašnjih” Nađimo plemena “pogrešnih” i “zakašnjelih”…