Iluzija Na sve strane Vjetar je ka očima raznosi Splet živaca Svih nas Jedina je istina Mudar je onaj Što šuti Kad zaista šuti Što govori Kad zaista govori Nema ga univerzalnog


Bubamare ne donose sreću, One jesu sreća. Bubamare sreću ne donose svima, Već barem malo, makar nadom Sretnima. Ne donose sreću jer slomile bi krila Torbe želja Svih debila.


Dosta

Vše mi je dosta davati se na popustu od 50% Onima koji svoje pola prodaju za 100. Dosta mi je ljudi što s tih pola žive u ubjeđenju Da se lakovjerni daju jeftino, Ne razmatrajući da znaju računati, a ne žele ekonomisati osjećanjima. I još to pola dijele na četvrtine, pa na desetine, Ne biraju…


Tvoje ruke u kandžama Tvoje srce pod čekićem Tvoja duša pod kamenom Daleko je svjetlost sa tobom Daleko i beskrajno Gotovo nigdje i nikad Gotovo svugdje u bolu Tvoje riječi su bljuvotina Tvoje usne su mulj Tvoje bivstvo daleko u mikro plamičku pakla Ti si kap krvi na ljubavnoj strijeli Ali nisi ni strijela Niti…


Svi kistovi boje tvojom bojom. Ti si mala slatka, velika agonija, Muzika vjetra, Vakuum u kojem se diše… I sve bi bilo savršeno Samo da si bliže.   Sve bi Seke ljubile mornare Znam, Ali ova seka se tobom hoće da mornariše. Da ljulja tvoju lađu kao riba uhvaćena na mamac, Uhvaćena iz razonode, Uhvaćena…


Konačno pod okriljem tvog glatkog ramena. Konačno sretni, ono kao zaista. Pitala sam te mogu li jednog dana imati sijedog prodavača  starih novina? Mogu li imati samo svoju klupu ispod nekog bagrema? Željela bih listati neke davne publikacije, tražeći nešto što je navodno velikih razmjera, tamo gdje se valjamo do podne i niko ni na…


Pohlepa. Otjelotvorenje čovjeka. Savršeno zla. Savršeno produktivna. Savršeno živimo Među kulama, u gradovima. Među svjetlima i TV ekranima. Među prenapuhanim medijskim događajima I svojim socijalama, pokajanjima. Toliko savršeno izgrađena prokletinja.   Pohlepa za znanjem, Za ljubavlju, Za spajanjem. Sekundarna pohlepa. Zanemarena pohlepa.   Kako ćemo, pobogu, Bez mase bezvrijednog papira, Novog šešira, Tih nepogrešivih uništitelja…


Najljepših riječi najmaštovitiji poeta nije dostojan. One su skrivene, dušu unutar duše donose. Najveći duhovnjak nije sposoban da ih prenese. Nema vokabulara koji će ih definirati, nema mudraca koji se usuđuje o njima misliti, nema nauke, a da je spremna njih razbistriti, nema trenutka koji se smije njima oduprijeti… One zaista postoje… One vrište. One…


Voljela bih sresti ovog čovjekova boga. Da vidim šta taj luđak stvara, Pa mu kažem da je i on crn, peder i “slobodan”, Ne mora više da se pretvara. Da mu kažem kakav je prevrtljivac. Pitala bih ga za koju naciju Balkana navija, Pitala bih Kur’an ili Tora, Zašto non stop takve stvari radi, Dobiva…


Voljela bih da sam Bijela kuća Da sve ih vani potjeram, Podijelim im samo cvijeće I predstavim život poseban. Vidjeli bi bez i jednog vrtlara Oko mene trava kako divno raste, Skinuli bi ona mrtvačka odijela, A bo’me i svoje maske.   Voljela bih da sam NASA Da uništim sve rakete, Pa da mogu ljudi moji…


Sun

Sun sun sun, Please don’t come Im too tired of the day, I still havent rested enough. Sun sun sun, Shine where happiness is. It isn’t in our countries, It’s high above our place. Sun sun sun, Why u still here shining? Wrong choice. Light is where we ain’t. Sun sun sun, Tell us your…


Neću ti reći nikad Ništa ti reći neću Od tvog prikrivenog pogleda Ne trebam hranu veću   Nećeš mi nikad reći Nikad mi reći nećeš Da od tvoje vidne žudnje Nema tajne veće   Igrat ću se s misterijiom Vječno ko i svemir sam Nikad ti ništa neću dati Al postojanjem sve ću da ti…


Osjećam se tako mazo, Šta mi je ne znam, Dosade zarastu u momenat Kad uhvatim pogled sadistu… Kako si samo divan i pažljiv Na moje oči-tamo daleko. Kako samo kupuješ egodozu, Dok ona niti sluti, Ostali gledaju poprijeko. Taj blagi izraz, pokret, zahvat, Moje ludosti rukohvat, Ja ne znam šta sad pišem, Jer me jebeš…


Buka

Buka zvoni Ništa jasno…   Draži ne dopiru. Mnogo toga trešti, Trešti neovisno, Trešti samouvjereno, Trešti beskorisno… Trešti i ne tješi, Trešti i ne uživa, Trešti samo i jedino da trešti…   Draži ne dopiru, Ne dopiru pa da otruju… Zvjerčica u meni. Zvjerčica mirno sni. Zvjerčica voli. Zvjerčica paničari. Zvjerčica histeriše. Ali zvjerčica štedi…


Looking for someone Not for happy end Someone to inspire my songs Stop my deaden With a colorful band And a white white hand A bit of the innocence In infinite bad Ignoring the void So many to avoid So little to devode Boring certainity Smashing my voice


Razmak

Nije dovoljno da se skinem Da osjetim topli znoj Niti moraš da me pipneš Da zauvijek budem tvoj Mali razmak među usnama Slađi je od svakog poljupca Mali razmak što prorica Da vječnost je naša mana…


Prokleti mi smo ljudi Ta šta nam drugo preostaje Radovat se trenu I tragu što za njim ostaje Kad uvidiš laži I pravila lažna sva Znaj da duša teši Makar i suzama Kad imaš tonu bezvrednoga Što okolina diktira Baciš ga u smeće I potrčiš za cvećem Sitne su radosti Što nikad kupit nećeš I…


Kako

I kako posle svega što bilo je, da opet srcu nešto milo je, ne dozvolih, ne otvorih, vrata sna i mašte, sve su riječi sada moje tašte i kako da upali se sjaj u oku tom, kad ga gledam bez tišine i s pokojom pametnom. Kako da se topim brate u očima tim, kada davno…


Svaki ovaj stih nije ništa lijepo, Svaka ova riječ nije laka misao, Svaka pjesma je šutnja, Sve što danima kuha, Moć suzdržanosti, Goruća duša.   Svaki stih je huja, Svaka riječ je kuga, Svaka pjesma bjesomučan krik, Sve što danima huči, Sve što nekad bješe zatišje pred buru.   Sve ovo je mržnja. Krotili ste…


Neznano u noć, treba mi Nešto od duše,sitno, malo Što se u tebi sakrilo, Što je u meni zaspalo. To više nije ništa, tijelo je izgorjelo To suza više nije, grudva soli Obraze nam peče, moli Dajmo si ono što najviše boli, Ono što srca pori.   Ugostimo se nigdje, jer Šta nam je drugo…


A reci mi, taj tvoj bog Komu se on klanja, Komu on želi da se klanjaš, Da li njemu srce slamaš, kada slamaš, Ima li molitvi, koliko ima grijeha, Koliko često viđaš njega ?   Hiljade pitanja labde nad nama, Ne zavaravaj se istinama… Dok tražiš prave riječi Da objasniš svojoj savijesti, Pitaj je šta…


Pođimo negdje, Nije bitno kuda, kako i šta nosimo sa sobom Osim malenog, prozirnog oblaka Na kojemu ćemo dijeliti snove I jutra koja, više od bilo koje nijeme, čvrsto zaspale noći, odišu spokojstvom.   Samo putujmo, U neistražene krajeve, Gdje sloboda ne stane u sedam glasova, Gdje osjećaj nije potrebno izgovarati, Gdje svaki pokret nadahnjuje poznatom…


Kao prkosna, Kao ponosna, Kao čovjek njezin, Kao njezin cvijet, Nikad spokojna… Bori se sa duhom vremena, Oživljava srca kamena, Staje na crtu s predrasudama, Utočište pruža raznovrsnima… Možda zato tako skromna, naivna, pa rizična, Možda zato negdje na putu dugo zastala. Naćeš i ti mjesto pod sretnim zvijezdama, Ne tražiš ti mnogo,  slogu dva-tri čovjeka……