Miris pečenih kestena Niz ulicu se spušta Zlatno lišće vijori na tihom povjetarcu Djeca oblače jakne,igraju se radosno Smiju se Ljubavni par ispod gole kruške Na njoj kaput stari njiše se Pucketanje grane u ušima zeca Koji,grizući suhu travu, zbunjeno pogledava ga I čudi se Strastveni poljubac ljubavnog para Zamjenio je prohladni vrisak u srcu…


Pokraj mog prozora lišće nošeno vjetrom Sjećanja priziva duboko zakopana U odrazima isušenim pod zemljom Po kojoj nemilosrdna kiša vječito pada   I dozivam ime svoje majke Nad gnijezdima tišinom prekrita   Pokraj mojih vrata Sunce potiho kuca Posljednji puta javlja mi se A ja čutim slušam svoje srce kako puca Dok prašina skuplja se…


U zagrljaju smrti Ljubav pretvaram u čistu mržnju Oduzimajući si posljednju želju Da te u snovima barem poljubim   U zagrljaju ljubavi Osuđen da hladnoćom se grijem Na tvojim usnama poljubac počiva U vječnoj potrazi za nama samima   U zagrljaju tvome Mnoga sjećanja ostala su Bezimena i bezlična; u mraku pustome U snovima budućnosti…


„September 11,2001 8:46 a.m.“   U naše duše iznenada uleti mržnja -pjev vatre na usnama, razorena lica   Naša tijela u rano jutro bukte na Suncu Sunce je sami bog koračajući ušutkanim cestama u mrtvo podne   Nevidljive ptice obljetavaju pored prozora-iznutra sve ruši se   Zapad sunca davi se u krvi Koja cijedi se…


Sunce je zašlo. Konac drame Vraćam se kući usamljen usred tame Vrijedan li je ovaj dan ičega bio? Po tvom osmijehu sudeć’ sretno je prošao   Zaboravljam loše stvari Šivam rane suzama oštrim Za tvojom ljepotom moja ljubav mari I zaplačem, kada shvatim da od tebe tiho odlazim   Sjeti se onih dana Kada sunce…


Razbijeni kristali leda u plućima Razbacani unutar slomljene duše Samo sjene tame u slomljenim odrazima Samo sjene Smrti u razbijenim životima   Na rubu svijeta tonem u dubinu Izgubljen sred oceana tišine, prostora nema Svemir zviždi oko nas, plutajući u vremenu Zaobilazeći jednu luku, vječno zaboravljenu   Umoran od ovoga što postoji Umoran od ove…


Hej, ljubavi moja, dobro ti jutro Vrtno cvijeće smiješi se tvojoj pojavi Ptice pjevaju pjesmu o tvojoj ljepoti   Hej, ljubavi moja, dobar ti dan Čuješ li ovu kišu, sretnu i radosnu? Vidiš li ovo sunce, blistavije no ikad?   Hej, ljubavi moja, dobra ti večer U tihoj noći mi volimo se, mi živimo U…


Napisao sam pjesmu veselu i radosnu Prpošnu i sretnu, toplu i ljubavnu Napisao sam pjesmu, tužnu i bolnu Tamnu i hladnu, zaboravnu i prolaznu   Napisao sam pjesmu nevidljivom tintom na papir Možda jednog dana naiđe netko da je pročita; Napisao sam pjesmu bez značenja, bez slova Možda jedne noći naiđeš i udahneš joj život…


“Razaram si utrobu misleći, kada konačno sretni bili budemo?”   Budim se u svijetu koji odavno mrtav je Pustinja, samo gola pustinja puna tmine Poput duhova, tiha sjećanja vječno prolaze Pored grobova naših kojih i nema više   Smrdljiva trupla puste ceste prekrivaju Osušena krv po izgladnjelim zidovima Rasistički grafiti i zapaljene se crkve ističu…


U moru života svi ponekad se utopimo Svi ponekad se nađemo na samome dnu Ponekad prema površini put pronađemo A ponekad u tome tamnome dnu zauvijek ostanemo   Ono vječno i kipi i hlapi I žalosne vrbe na obali jezera Tugom obasipaju zrak u kojem spokojno zjapi Miris uvenulog života  što ga moja ljubav utopi…


I ja snijem I ja bdijem Nad vječitim valovima ovog života Na nesagorivoj baklji blistavih očiju, mrtvih nota   I ja snijem I ja bdijem U korjenu vremena što život trga i jede U odjecima dubokim, oštrim i punog bijede   I ja drijem I ja mrijem U snovima nijemim, zgasnuh poput plamena svijeće, tiho…


I posljednji puta mi mahnula   Srce udara, a ja ne osjećam Otišla si. Tiha površina sjećanja sa tisuću rana, sasvim gola, zauvijek moja.   Srce zbilja hladno je bez ljubavi kao i čelo tvoje Ruže cvjetaju nijemo, moje misli odlaze odlaze ljubeći te u vremenu nepoznatom u trenutku neostvarivom Gdje bila si, slijepo sjećanje…


Srce hladno je kada usamljeno živi Kada traži nekoga tko neće otići Koga bude moglo zavoljeti I taj sjaj sunca u očima nečijim Za kojim neće moći odoljeti Kada traži nekoga tko će ostati I ptice radosno budu pjevale o ljubavi   Vidjeh te kako odlaziš Tvoj bezglasni dodir na nasmijanim usnama Nikakvu mi nadu…


Nikoga ovdje nema, nikoga ni blizu Nepomično sada stojim, očajavam, dok crvi me grizu i čekam da netko prođe čekam da netko prođe   Izgubila si povjerenje u mene, znam to Izgubila si me u trenutku istine, vidim to u sjajnom mraku nestajem u sjajnom mraku nestajem   Do dna već zgusnula se smrtna tama…


Sve crno i sve  prazno je Utopio mi se glas prijatelji U rijekama presušenim U zidovima porušenim U pepelu zaboravljene ljubavi   Moja draga majka u mislima čuva me Za nju još sam njezin nasmješeni dječak Ne plači majko što otišao sam odavde Snivali budemo jednom zajedno-zauvijek   Koliko mjesta ima u sjećanju Za sve…


Unutar tame noći tražim djelove srca svoga Izgubih ih na plaži uz more gdje te zadnji puta vidjeh Gdje zadnji puta oplakah tebe-Moja divna kraljice Gdje ljepota ti ostala, gdje grob ti iskopah   Zbunjen i slab na tankoj litici ledenog ponora Napisah tvoju ljepotu u zvijezdama da s njima sjaji Ali one slijepe da…


Iz tame sam izašao ravno u život Svjetlo me obasjalo, pružilo mi ruku Nisam znao što me čeka, što za očekivat’ Svuda oko mene samo boje i čudaci koji za nos te vuku   Mrak ponekad bi znao svjetlo skriti, u noći vječnoj Sve dok jutro ne bi svanulo i oblake nebeske dozvalo Da plešu…


Sjećanja su samo puste slike Puste slike nečega što bilo je u cvatu A razorilo se u  trenu,bez puno buke i vike Sve što smo djelili,sada je u trulom raspadu   Nekad je bolje krenuti dalje i zaboraviti na sve Sagraditi život pun novih pogrešaka i uspjeha Ponovno vjerovati u sebe u svoje vlastite pokušaje…


Ona je tvoje svjetlo Tvoj cvijet prekrasni Ona je tvoje božanstvo Njezini poljupci proljetni   Svako jutro doručak ti je radila Budila te šapatom ljupkim Plavo sunce sjalo u očima njenim Tvoje srce otvorila osmijehom nježnim   Zagrljeni u začaranom svijetu Koračali poljima zelenim Zalazak sunca na proplanku gledali Proplanku cvjetnom među oblacima bijelim  …


I još jedna nova zora U mom životu ogrezlom Svanula k’o noćna mora U mom dahu okončanom   Svoje patnje još osjećam U srcu valovi samotnji Obasipaju me sumnjom Govore da sam pokojni   Pjev ptica ja čujem samo U daljini među drvećem Ili to vjetar huči samo? Više ništa ne prepoznajem   Ulicom hodam…


Pogled odveć tužan, a riječ postala naivna i prazna U ponosu njegovom gorčina se našla i svoj plamen prožima U zaborav tone svaki osmijeh hladan, svaka suza ispuštena i lažna Zavist je pravo lice njegovo koje mu oduzeše i onog čega nema   Proždrljivost za ukradenim životom ostavi ga u pustinjskome mraku Ne osjeća više…


I dalje samo tama u mojim očima koje vrište Suze više ne postoje, samo suština je ta koja zjapi Nad ovom jamom očaja iskopanoj u meni, bezdanom pokriše I posljednju nesavinutu crtu nade, nestaloj u tisuću gorkih i krvavih kapi   Nitko ne prihvaća ovu surovu stvarnost u kojoj nerazumno živimo Ciničnim grohotom koji provija…


Kroz zatamnjeni prozor zrake sunca me bude Svako jutro iz tame moju dušu dižu Zbog tebe; željno iščekujući moje oči da te vide Pa makar  i na tren, pa makar i u snu   Sanjao sam ljepote raja i svu tu raskoš Sve dok ti se nisi pojavila i otvorila mi srce Jer bez tebe…


I jedva spajam kraj sa krajem, svakim danom sve više umara Svjetlo na kraju tunela već me zasljepljuje, srce mi zatvara Anđeli i Demoni-ta slika-pusta gola i prozirna Mojim mrtvim mislima korača, u mojoj sretnoj agoniji vječna   Ovijen u izmaglici krvave prašine paraliziran lebdim Moj život se odmotao, zahrđao spava u krugovima Pakla praznim…


I pod okriljem tužnih izraza lica nastavljam živjeti Poderane slike duša ljudskih u kojima ni dobrota više ne svijetli Beskrajne opne ogoljenih,monotonih života, šapću; svi su mrtvi Glasovi iz ništavila suprotstavljaju se tišini, još malo i oni će nestati   U magli ovoj gustoj danje svjetlo nije dobrodošlo Ništa ne raste i ništa ne živi,…