Je si li svjestan duboke tuge ovih sati? Slutiš li koliko mi tvoje studeni lijega na obraze? Tonući u tvoju bol, postajem li dio nje, ili me tu nikad neće biti?   U tvojim je rukama sva moja snaga, budućnost i san. Imaš li snage za držati sve to?   Ti si orkan u…


    Miješam slike stvarnosti i sna Tu na rubu ove sobe Gdje uvijek pomrsim sve konce Što me za te vežu.   Iz istog oka kreću suze radosti i kajanja Nenadmašne sreće I sve dubljeg propadanja U glib U pepeo i dim   U tvoje ruke Što me uvijek spremno dočekaju.


  Očima me pitaš. Očima ti šapućem: “Volim te beskrajno.”   Usnama ti govorim: “Volim te.”   Ali, to što u duši nosim, Taj bol i vapaj sreće, Kraj i prapočelo; To nikad saznat nećeš, Jer malo je, premalo vremena, I malo, premalo riječi, Da u njih smjestim Svu veličinu Tebe u meni.  


Sve što stane u jedan san U buđenje i svitanje I modrinu jutra, Imam ja uz tebe.   Sve što čini jedan život; Suze i rastanci, Radost  opraštanja i poljupci, Daruješ mi ti.   Sve riječi i pjesme Nedovršene, zaboravljene, Sve su tebi upućene.   Lahor krila bijele ptice Dok mi obraz dotičeš I ponor…


Dobro sam kad si mi tu Kao dijete zaigran Mjehurićima moje ćežnje Kao more uzburkan Ispod moje prove.   Dobro sam kad si mi tu Kao dah vjetra Nenamjeran i blag.   Dobro sam kad sam ti blizu Ulovljena u mrežu tvojih trepavica Izgubljena i sretna negdje Na dnu tvoga svijeta.  


Ja moram vjerovati da ćemo se sresti opet. Al što će dotad od mene ostati, mila moja, bez tvog oka? Hoćeš li me prepoznati?   Duša mi je usnula od tvog zadnjeg udisaja. Koliko još do buđenja?   Mila moja, koliko nas još života dijeli?  


Ti možeš sve Možeš hodati na vrhovima valova možeš letjeti s orlovima Ti možeš snivati na pjeni oceana bez straha od dubina Ti si Svemir i ne plaši te beskraj Velik si poput Sunca i sjajan kao zvijezda   Ti možeš sve I jesi Sve   Možeš plakati od boli i biti sitan kao zrno pijeska u…


jučer je bio hvala Bogu i prošao   jedan od onih dana kad bih htjela a ne mogu kad bih smjela al ne želim kad bih negdje al nikako da krenem kad bih sve i ništa u istom trenu   jer vidim Ništa u svemu   kad slijepa sam do bola od suza koje padaju liju teku…


Da mi nije tebe Da te nemam Da ne ćutim Tvoje misli U svakom času Ovih sati Da tebe nemam Da nemam TEBE Da ne znam značenje IMATI TEBE Da te nemam… Ne znam.


Hodam ovim poljem, Žurim, ne zastajem, Ne svraćam pogleda, Ne kratim koraka, Samo da stignem Do obale zlatne U kolijevku smijeha Na prostore sjajne. Hrlim, hitam, Ne osvrćem se, Ne vidim ptice ni kamenje Ne čujem ni glasa ni plakanje. U ruci dušu skrivam, ne dam da je zabole. Samo hitam, hitam dalje…


Kao bol Kao vatra u ledu I napukla grana Čekam Strepim Godine u sate pretačem I strahujem: Hoću li ikada susresti oči dovoljno duboke da u njima tugu utopim Ruke tako velike Da obgrle svijet I mene u svijetu I Svijet u meni


Gdje si? Sjećaš li se plave priče o kojoj ptice šute, ošamućene? Sama, kao obično pokušavam sviti gnijezdo uspomena, i ponavljam riječima što se ne da ponoviti i nastojim zaboraviti što se ne može zaboraviti.   Gdje si? Bila je noć kao i ova, uz zrikavce i pomalo prohladna, ispod zvijezda, uz miris neobrana cvijeća…


Čini mi se jučer je bilo; Spustila sam kofere ispred vrata, Uz uzdah, Osvrnula se oko sebe; Jesen je bila, Žuta i vlažna jesen, Majka je osmjehom skrivala suze (jedna joj u bori pored usana ostala – izdajnička); Otac, dalekog pogleda, vozio je bez riječi…   Čini mi se jučer je bilo Kada sam prepolovljena…