Svjetionik na kraju svega

Utrni sva svijetla, dragi, otvori širom prozore, razmakni zavjese, i daj, sjedi pored mene. U tišini, ispod zvjezdanoga neba, dok nam se ramena dotiču, s čašom vina il bez nje, duše nam se isprepliču. Nismo više tako mladi. Jel ti žao – šapćem tiho – što uz mene dane brojiš? Dal si sretan? Nekad sjetan? Jel zbog mene? Što me tako gledaš? Dvije zvijezde, tik uz mene titraju u mraku, sjajnije od svih dalekih, najdraže na svijetu… sjaje istim sjajem još od onih mladih dana, pune davnih obećanja, pune mene,…

Oda ratnicima

Na proplancima moje mašte ponosno put neba streme, uzdignute glave, sinovi prošlosti, junaci moje mladosti. Ponosni, stasiti, neustrašivi. Oh, kako je maleno nebo iznad njih, i Sunce tamni kad ih vidi, u dubokim im očima snaga mora spava na njihovima plećima oluja se odmara, u srcima – samo jedna Domovina. U stisnutim šakama – gruda zemlje najmilije, da im bude Zakon vječni, da ih grije i miluje, da ih mrtve pokrije, kada vjeđe zaklope im snove, kada ruke prestanu da mole, kad od usne otpusti se zadnji dah da put…

Najbolje od mene

Osmjeh, svjež poput ljetne kiše, nehajno nabačen, dobačen slučajnom prolazniku u nekom tijesnom prolazu: djetetu, psu ili starcu, dok lepršam starim uličicama, migoljeći lagana koraka, i razmišljam o prošlim vremenima, o ljudima koji su ostavili traga u okviru prozoru, na širini ispred muzeja, ili u sjeni balkona. Ako se potrudim zaista snažno, još uvijek mogu naslutiti ukradene poljupce, šuštanje haljina, nedosanjane snove, miris parfema, zagorenih ručkova i propalih planova… Tako ću i ja, odlebdjeti u eter, postati sjenka ispod tuđih koraka, oslobođena svakog oblika, dok će nepoznati ljudi hodajući mojim…

Kažeš: Ljeto je…

Ljeto je, nek te ne prevare olujne kiše. To Nebo ispire tugu sa Zemljinog obraza, previše je jada u njenim borama. Stisni se više i jače uz mene, ne boj se. Ljeto je, kažeš, dok zebem ispod mjesečine, a bura razbacuje posljednje oblake. Sutra će opet svanuti sunce. U hladu tamarisa, u blizini mora na vrelini žala, lakše se živi samo ovdje i sada. A, što drugo? Ne mogu moje brige zbrinuti sve bolesne i jadne, ne mogu moje suze nahraniti sve gladne. Moje misli, ma kako ispravne bile, ne…

Ja živim

Otvorena srca, bez fige u džepu, sasvim iskrena, dobronamjerna, potpuno slobodna i bez varanja… …ja živim ovaj život, nježno kao san. Sudaram se sa zbiljom, zlobom, mržnjom, kažem sve što mislim, kažem sve što znam. Zapinjem o kamenje, posrćem i nastavljam, al se ne okrećem, ne zastajem. Samo idem, živim dalje. Udaram o zlobu, strahove i ljutnju, lupaju me grube riječi, zlonamjernost i grubost. Trgaju me boli, razdiru mi halje, dok rukama pokušavam skriti ogoljeno tijelo, malo pognute glave, posramljeno, al ipak hodam dalje. Ne vrijeđam, ne mrzim, ne želim…

Još samo jedan stih

  Napišem jedan za dobro jutro prije prvog gutljaja kave mislim, proći  će želja, samo nek riječ napišem, il dvije. No, zavara me često ljupka gipkost misli, pa umjesto točke, dvotočje ili sitni zarez stavim, i onda  krene… Ko rijeka se izlijeva, riječ po riječ, nekad nabujala, nekad tiša, na posao kasnim, kolegama lažem: “Oprostite, u prometu opet  je gužva.” S posla kad jurim, u glavi se broje, stihovi kao pčela roj, nasumce padaju ko grom iz vedra neba, crveno. zeleno, žuto, pješak na cesti, sve dobiva smisao, juha što…

Tvoja jedina

    Skrivao si dio duše, bezobrazno. Zatvorio si jedina vrata, zaključao. Potpornje od teških riječi pod njih stavio. Zamaglio si put do srca da se ne može dublje proći, podigao zidine bez vrata, poslao stražare strašne, obavio ruke trnjem pa nek bole i zabole. Srušio  si sve putokaze, prekopao sve staze, porušio mostove, zatvorio sve prozore. Spavao si na tom kamenom prijestolju, u toj šumi bez puta, samujući carevao, carujući samovao. A, ja  sam, nehoteći, komadićima svoga srca označila tajni  put do tebe, mirisima svoje duše rasplela trnje koje…

Domovina

    O,  predivna, mila, draga, voljena, prekrasna, opjevana, krvlju izborena, životima plaćena, poviješću proslavljena, zadnjim uzdasima sinova oživljena, znojem i krvlju uzdignuta.   Sirota moja, pogažena, prevarena, zatrovana, pokradena, osramoćena, oplakana, zapaljena, izranjena, unesrećena, osiromašena, protjerana, izbrazdana, prorijeđena, natučena, unazađena, ponižena, podijeljena, razdvojena, razjedinjena.   Premila moja, prevarena od onih što “u tvoje ime” pljačkaju, od onih što pod tvojim imenom varaju, i pod tvojim križem bacaju kocku, za tvoje sirotinjske halje.   Najljepša, Jedina, Moja, oprosti, zaboravi, posveti, dopusti suncu da ti umije lice mučenice.   Ustani! Otresi…

Podijeljena tuga

  Je si li svjestan duboke tuge ovih sati? Slutiš li koliko mi tvoje studeni lijega na obraze? Tonući u tvoju bol, postajem li dio nje, ili me tu nikad neće biti?   U tvojim je rukama sva moja snaga, budućnost i san. Imaš li snage za držati sve to?   Ti si orkan u mojim krošnjama. Gladan si trpkosti moga tijela I maznosti moje kose… Je li to sve?   Šutiš.   Sva su moja svitanja okovana stvarnošću, zakopana u vrtu Tvoje ljubavi.   Do kada ćeš živjeti mrtvim…

Dvojnost ljubavi

    Miješam slike stvarnosti i sna Tu na rubu ove sobe Gdje uvijek pomrsim sve konce Što me za te vežu.   Iz istog oka kreću suze radosti i kajanja Nenadmašne sreće I sve dubljeg propadanja U glib U pepeo i dim   U tvoje ruke Što me uvijek spremno dočekaju.

Koliko te volim?

  Očima me pitaš. Očima ti šapućem: “Volim te beskrajno.”   Usnama ti govorim: “Volim te.”   Ali, to što u duši nosim, Taj bol i vapaj sreće, Kraj i prapočelo; To nikad saznat nećeš, Jer malo je, premalo vremena, I malo, premalo riječi, Da u njih smjestim Svu veličinu Tebe u meni.  

Sve u životu

Sve što stane u jedan san U buđenje i svitanje I modrinu jutra, Imam ja uz tebe.   Sve što čini jedan život; Suze i rastanci, Radost  opraštanja i poljupci, Daruješ mi ti.   Sve riječi i pjesme Nedovršene, zaboravljene, Sve su tebi upućene.   Lahor krila bijele ptice Dok mi obraz dotičeš I ponor boli u koji padam Dok se voleći te  bojim Da ne izgubim; Sve to ja uz tebe imam.

U tvojoj blizini

Dobro sam kad si mi tu Kao dijete zaigran Mjehurićima moje ćežnje Kao more uzburkan Ispod moje prove.   Dobro sam kad si mi tu Kao dah vjetra Nenamjeran i blag.   Dobro sam kad sam ti blizu Ulovljena u mrežu tvojih trepavica Izgubljena i sretna negdje Na dnu tvoga svijeta.  

Koliko još do buđenja?

Ja moram vjerovati da ćemo se sresti opet. Al što će dotad od mene ostati, mila moja, bez tvog oka? Hoćeš li me prepoznati?   Duša mi je usnula od tvog zadnjeg udisaja. Koliko još do buđenja?   Mila moja, koliko nas još života dijeli?  

Ti možeš sve

Ti možeš sve Možeš hodati na vrhovima valova možeš letjeti s orlovima Ti možeš snivati na pjeni oceana bez straha od dubina Ti si Svemir i ne plaši te beskraj Velik si poput Sunca i sjajan kao zvijezda   Ti možeš sve I jesi Sve   Možeš plakati od boli i biti sitan kao zrno pijeska u bespućima Sahare a ipak moćan i nepredvidljiv Tako ponosan i nedodirljiv Možeš klečati preda mnom možeš moliti sklopljenih ruku i biti veći od samog Neba. Ti možeš – sve što vidiš i poželiš Možeš –…

Jedan od onih dana (Mojoj Anđeli)

jučer je bio hvala Bogu i prošao   jedan od onih dana kad bih htjela a ne mogu kad bih smjela al ne želim kad bih negdje al nikako da krenem kad bih sve i ništa u istom trenu   jer vidim Ništa u svemu   kad slijepa sam do bola od suza koje padaju liju teku tuku po obrazima bez povoda bez razloga bez  srama…   “Zašto su ti tako tužne oči, mama?” “Nisu tužne,  ljubavi, ne plačem, samo oblake s neba skidam, da progutam tugu svijeta, pa da za te…

Pred ciljem

Hodam ovim poljem, Žurim, ne zastajem, Ne svraćam pogleda, Ne kratim koraka, Samo da stignem Do obale zlatne U kolijevku smijeha Na prostore sjajne. Hrlim, hitam, Ne osvrćem se, Ne vidim ptice ni kamenje Ne čujem ni glasa ni plakanje. U ruci dušu skrivam, ne dam da je zabole. Samo hitam, hitam dalje…

Strepnja

Kao bol Kao vatra u ledu I napukla grana Čekam Strepim Godine u sate pretačem I strahujem: Hoću li ikada susresti oči dovoljno duboke da u njima tugu utopim Ruke tako velike Da obgrle svijet I mene u svijetu I Svijet u meni

Gdje si?

Gdje si? Sjećaš li se plave priče o kojoj ptice šute, ošamućene? Sama, kao obično pokušavam sviti gnijezdo uspomena, i ponavljam riječima što se ne da ponoviti i nastojim zaboraviti što se ne može zaboraviti.   Gdje si? Bila je noć kao i ova, uz zrikavce i pomalo prohladna, ispod zvijezda, uz miris neobrana cvijeća i miris – daleki miris propasti.   Sanjaš li? Ima li me u tvom snu?   Ja sanjam duboku mirnu valu i dvije sjene ispod svijeće. Bila je noć kao i ova…  

Povratak

Čini mi se jučer je bilo; Spustila sam kofere ispred vrata, Uz uzdah, Osvrnula se oko sebe; Jesen je bila, Žuta i vlažna jesen, Majka je osmjehom skrivala suze (jedna joj u bori pored usana ostala – izdajnička); Otac, dalekog pogleda, vozio je bez riječi…   Čini mi se jučer je bilo Kada sam prepolovljena života Ostavila najdraži kamen na svijetu Lažući se da odlazim baš tamo Gdje želim otići; I otišla…   Sve je još tu. I Mosor i galeb u nebu. Slijedim tragove na cesti.   Znam spustit…

Tajna ljubav

Pogled samo meni poznat Riječi koje jedina razumijem Ispod lovora, za stolom Iz mraka osmijeh jedva primjetan nečujan, a tako drag.   Tuga, samo meni vidljiva Ko biser u školjci skriven.   Slomljena od ljubavi Tik do tvog ramena Pričam o nevažnim stvarima Dok blijede obrazi Neljubljeni Nad danima što će proći Do ponovnog susreta.   Među nama snovi Titraju u ritmu mjeseca Sve se vrti Zemlja pleša Godine se broje. Mi nespremni Nova ljeta čekamo Da se vidimo I da se gledamo…

Priznanje

Vjerujem da neću puno dobiti, niti izgubiti, ako  priznam da ćeš zauvijek ostati moj san – nedosanjan; Između dana i noći, na rubu smijeha i suza; neistražen i pomalo zagubljen.   Dok me bude i dok ove oči budu lutale svijetom tražeći ljepotu, tvoja će sjena stajati negdje uz dušu priljubljena, uz rame stisnuta, na dohvat ruke, al nedirnuta.   Ja ću i danas osmjeh podariti drugom, pod tuđim ću obrazom zaspati, ali neću tvoje oko zastrti tugom, tvoje me riječi neće posramiti. Ne mogu me zaboljeti, one će nečujne ostati.   Ipak…

Prepusti se

Prepusti se. U tami se ne vide suze. Samo zvijezde padaju.   Opusti se. Vrijeme kroji haljine koje s ponosom nosimo.   Prepusti se. Sve je vječno što se s dušom daje.   Ne boj se. Tu sam. Ne želim putovati dalje.  

Dugovanje

Duguješ mi čežnju nahranjenu nadom. Duguješ mi suton i proljeće i prvi zagrebački snijeg. Duguješ mi poljubac u noći i pogled na ptičje gnijezdo iznad tvoga prozora. Duguješ mi ljubav.   Duguješ mi sebe; Susret i jutro s obećanjem da će trajati…