Prvi put kad sam osjetio da sam u suštini životinja mislio sam da je u meni umrlo nešto „čovječije“. Sada, kada nedvojbeno znam da sam u suštini životinja mislim da čovjek u meni nikad nije bio življi.


Iznova i iznova pokušavam vam reći nešto o sebi i svojim patnjama ali samo ričem kao povrijedjen orangutan i zapravo ne znam ništa o sebi niti o bilo čemu zapravo. Andrić je davno opisao orangutane poput mene- “Čovjek sa svim patnjama koje prate jednog umjetnika, ali bez ikakve umjetničke moći da svoje patnje izrazi.”  …


Sjedeljka sa iskvarcanom barbikom koja mi je gazdarica njenim bivsim muzem koji mi je cimer i turskom kahvom koju sam napravio ne bih li mogao reci da mi je poceo dan.   Smrde cigare, smrde barbikine glupe izjave, smrdi njegov jad sto mora da zivi sa bivsom zenom, takvom smrdljivom zenom, smrdi moja dusa u…


  Polje umirućih suncokreta Helianthus annuus biljka je dubokog korijenja sa velikom snagom upijanja hranjivih materija kao i onih otpadnih pa tako čisti zemlju od otrova Takav bi i čovjek trebao biti, Biljka je to koja ne okreće se prema Suncu kako mnogo ljudi misli- svaki dan i po cijeli dan, već samo pri rodjenju,…


Grad Stan Soba Dvosjed: Predvečerje, rastanak, suze, ružni snovi, tužna buđenja, depresija Približavaju se tvojoj duši, kažeš.   Treptaj oka Sekunda Otkucaj srca Minuta   Još jako malo vremena će proći i, ja odlazim od tebe, mila, Pa će svaki časovnik biti ti koristan samo da znaš kad da odeš kupiti voće, pecivo sa hrenovkom…


Šaljem ti pisani poljubac u koverti od moje noći na papiru nadom poljubljenom što nada se nadasve da sile sve podsvijesti večeras združiće se prosto kao glina pa otić’ do visina i u visini maglina širećeg prostranstva predat se na oblikovanje nekim rukama vanjskim predat se vajanju ljepote ovonoćnog tvoga sna. Ljepote koju zamisliti ne umijem…


Pošao sam jednom neke riječi da ti skladam redove da preuređujem rime premećem i usklađujem naslađujem se i nadmeno se nadam da -napisaću ti pjesmu. Bio sam svjež kao maglovito praskozorje rosno osvježen rosom zornih misli o tebi oprašen prahom magličastih slova što kao supernova blještale su željom – da napišem ti pjesmu. Nespretno pleo…


Podvežite mu oči i stavite ga u sobu crnih zidova bacite ga u sobu crnog patosa, svu satkanu od mraka obezglavite nadu, lišite ga životnih plodova pa otežajte mu dah i dalek nek’ mu bude razmak od koraka do koraka Neka vrat mu bude iščašen i polomljeni ekstremiteti pružite prema njemu svu bol što može…


Jedne hefte: Dvoje djece, supruga i mali stan propali kroz jamu straha, zašli su u krizu njihov otac, suprug, Superman mora na dijalizu.   Zdravstvenog osiguranja nema duša i budžet pare i srce- jednake im rupe izbušene spoznajomm da životi su artikli koji mora da se kupe.   Već nekoliko dana grca u grču poistovijećen…


Prvim pogledom kojim kročimo u svijet upijemo dušu i želju da znamo- “Koje su boje što oboje cvijet?” “Da l’ sunce prati cvat, il’ zasebno cvjeta samo?”   Uslijede pogledi novi, a i usta otvorimo zaplete nam se jezik i škrguknu zubi malo uspijevamo reći, a sve više govorimo dok tražimo mjesto gdje znanje nas…


Tebi, djevojko, što te snovi moji od sjećanja prave riječi ne znače ono što znače meni, ali duhovi šutnje na isti nas način dave, u tišini oboje umiremo zarobljeni.   Tebi, anđele crvene kose, zalasci sunca nisu ono što su meni, al’ noć čista što sa sobom je nose, na isti nas način ljubi dok…


Ne znam koliko je već vremena otkako plutam u tami.   A vrijeme je čovjeku kao čovjek čovjeku- ako ga ne poznaš, kao da ne postoji.   Ali tama je čovjeku kao rijeka čovjeku- nakon što zaroni, neće mnogo proći prije no izađe.   Ili ostaje zauvijek i pretvara se u nju.   Ja ne…


Bojim se, Emina! Zalazimo preduboko u polumračnu pećinu utjehe. Pogledaj stalagnate  tvojih suza isplakanih za bivšom  ljubavi!   Bojim se, Emina! Proždrt će nas ovdje strast i nagristi nam svjetlost budućnosti. Ličnosti!   Bojim se, Emina! Izjeda me tama tvojih svijetlih očiju. Guta me prelijep miris tvog nježnog vrata poljubljenog prošlošću.     Emina, plašim…


Prisjećam se sna sa djevojkom jer tako slatko u tom snu mi bijaše da mazim se sa njenim kose uvojkom i sve pokrete njene osjećam k’o naše.   Prisjećam se sna sa djevojkom da nagrizlo ga ne bi razblaženo vrijeme Prisjećam se igre njenom ukrućenom dojkom i suhim obrazima u nedostatku kreme.   Prisjećam se…


Bosna – blaga polja i planine, sve je to krasno što sklad tu biva narušen, nikad mi ne bi jasno.   Divne su naše rijeke, što  dragi život toče pa ipak najveći nam biljeg nadgrobne su ploče.   Nišani, stećci, sličice i mnogobrojni krsti vjera i nacija alat su za tvrdih grobnih prsti.   Ljuta …


Sove

Za sove dugi dan počinje tek zamračnjem nebeskog svoda. Natmurenjem. Sablasnim širenjem ispraznih zjenica- jeza se klupča kao fetus u svoju snagu i stabilnost. Obmotava se oko duše kao sažaljenje oko pogreba. Sove potom zadrhte, stresu se kratko, uvuku glavu u pernati vrat i sva dinamika za tu večer je odrađena. Kasnije, samo se luđačke…


Magičan je jutarnji ugođaj kalemljenja u Bihaću, u gelenderima- ognjištu plamičaka malih i buktinja pogibeljnih zaljubljenosti. Tu hrane se međusobno milijarde nijansi zelene, pepelasto smeđe,crvene i umjetnička igra svjetlosti što probija kroz krošnje divljih kestena i sjena što skriva se često u samoj sebi od same sebe. Ovdje ako dođeš, a tvoja historija s tobom…


Često je kod mene Gogolj-ja a ja – Gogolj. On nije imao moć pripovijedanja i pri stvaranju najjednostavnijih zapleta hvatao se za prazninom ispunjenu glavu. Likovima nije davao duh. Prostoru nije davao vrijeme. Vremenu nije davao kredita. Sreća, imao je Puškina da mu došapne: “Akakije!”, pa on umrije poznat. Možda i meni treba jedan Puškin….


Postao u znaku osvjetljenog djeteta ožiljci mu prvi- ljubav, čisti obrazi i plač pa plač ga silova, ljubav bi žudno uzeta jer on pokaza noktiće, a zvijeri traže mač.   Izblijeđen i shrvan, prosto sravljen kao žetva Bijesan od otrova što serpent-čovjek štrca on kleknu pred melodiju da raspara se kletva ne znajuć’ više šta…


Lijepo je bilo u bihaćkoj aleji prije tačno dvije godine. Sjedili smo nasmiješeni iznad svojih godina i gledali se. Gledali smo se dugo, a onda smo žurno skakutali u toplinu svoga doma da pišemo pjesme o tome kako su pogledi zapanjujuće moćna stvar. Bilo je veličanstveno sjediti zanesen na svom vremenu uz obalu rijeke Une….


Dušu bi mi umirilo njeno prisustvo! *** Nije mi drago što su nam se ruke sinoć rastale. Ni usne. A i poglede imam tegobe da prežalim. Pa danas sam izrazom lica slatkasto, gladno štene. U kostima drhtav kao fizički ovisnik o heroinu. Moj dodir sa stvarnošću je toplina sunca u januaru! Riječi su mi ono…


Sivilo. Manirom starih zanatlija ukalemljeni su: nebesa, položaj i raspoloženje malog i maloumnog čovjeka. Nikad rutina dosade nije bila izraženija, čini se. svakodnevnica ispunjena šetnjom kroz učmalu provinciju. Misli: “Provincija… Naporan je dah i korak je olovan, zbog skučenosti okoline koja gnječi želje. Provincija sužava vid. Oči su naviknute gledati pravilnom linijom. Ja ne volim…


Uranio je žuti medaljon i isijava bijes pred akšam treptim i iskonski hvata me strah jer, iako svijetao, u meni svaku gasi krijes mjesecu bih da se klanjam, ali Bog ne prašta takav duše krah Nebo,sad već odviš’ crno u svaku poru utabalo tmine od straha bol je već utrn’o i drhtaj se stapa sa…


Izlaze iz tame gladni divlji su i neotesani sekund vreli, već sljedećeg  hladni pjene se nenaspavani Promrzle im krvave ruke preklinjem ih da ne dotiču mene al’ milost im se gadi, stežu se od muke strasne li su oči kamene Kameni grijesi propuzaše javom prostrše se po mojoj sjeni i u žudnji za ženskom pojavom…


Iza

Na svu žalost – oduvijek a posebno otkad dođoh na ovaj svijet “iza” biješe najvažnija riječ. Iza osmijeha – licemjer iza prijatelja – šakal iza jakog – lomljiv i krhak. Pa Bože, karte su na stolu, otvoreno pitam imaš li ti svoje  “iza” ?