I onda kada pomislim da stvarno loše je, tada još i goreg sjetim se. Stavim glazbu, nek’ svira… Nek’ drugi oko mene glasno pjevaju jer onda, kao da sam slobodna. Nema briga, i nema više tuge… Oči moje zatvore se, a uši čuju samo snažne pjesme… Žao mi je što Ti, suđeni, sada nisi pokraj…


Visisne nijeme ulijevaju strah kad se odjednom probudim usred noći; oko mene nije ništa-samo pusti mrak, pokušavam ne plakati i zatvaram oči… One kao da su stvorene samo za jedno- da gledaju tvoje ruke kako idu prema meni; znaju da je samo to življenja vrijedno, shvaćaju da si Ti druga polovica ovoj ženi… Lebdeći iznad…