Ti si obzor u kojem se gubim “Ne razumijem, je li to pitanje ili izjava?” Naime, upitnik je ostao neizgovoren. Na licu mi se zatim pojavila pukotina iz koje kapala je žeđ neutaživa. I uskoro ostala je tek pustinja četrdeset puta veća od bilo kojeg sna. A snovi, prokleti bili, oni su rekorderi na kratke…


Tim krhkim obećanjem čuvaš um od sebe, dragocjeni porculan samozavaravanja, čuvaš za onaj krajnji temper tantrum kada više ni sam ne bude mogao šutjeti.


Preporođen tišinom (koja uporno pokušava nešto reći), njenim gromkim vriskom, konstantnim upitom, zapravo molbom za kraj, sadistički suosjećam glumeći istovjetnost.


Dani

Na sjeveru dana misao luta, a zvijezde su poslagane pod pravim kutom, jednadžba milosti potpuno zaboravljena, tamo gdje zbio se čovjekov pretposljednji pad. Nema nikakvih pitanja, i to je u redu, potpuno dosljedno s tvojim snovima na odru. Ali, ti još uvijek letiš, bezbrižno, baš kao Ikar – na dnu mora.


Tustim kljovama samozadovoljno struže po arterijama onih kojim služi; gromoglasno skroman, iskreno prodaje maglu u bocama! Ma sve za druge spreman je žrtvovati, dogod ne treba više no otvoriti usta. I vjerujte mu, molim vas, ta kada je jedan od njih ikada nepošten bio…?


Sve

Svi moji stihovi su otrov, i zato ne čitajte, molim vas! Ovo su tek oblikovane gorčine i slabosti (ne)čovječnih nemira, onih toksičnih sumnji, sitnih ponora i pukotina koje pokušavam ispuniti vjerom. A kada posrnem, onda trujem vas! i ono najgore, uvijek (potajno) očekujem da popijete svu tu tamu kao najljepši nektar i lažete mi zatim…


Male čestice noći blješte mi u glavi, i slavim vjeru Kozmosa, slavim Slavu, polupropusnu membranu darovane ljubavi, osmozu krika sreće i noćne more. Iznenada, zora je, poput mjedi, budan sam i sanjam kako opet zaspat ću…


Kao kap krvi razmazujem tintu po papiru, pomalo nesvjestan što uopće osjećam prema životu. U nesavršenom miru vlastitih misli prekapam molitve i želje, djetinja očekivanja minulih godina. To sam i dalje isti ja – s rukama u džepovima otvorenih očiju slijep. I znam, možda, zašto, i dalje, kao budala, ne znam, kako… i opet čujem…


Glavni sam na istoku, najbolji Adamov rod desna ruka trona od jabuke, vrhovništvo pada i sebičnih uzlazaka… Trebaš mjeru lica? Zovni me, tragičan sam tako, te povremeno izgubljen. Na sjeveru ništa novo vidim – Evo, ne gledaj me tako mrko…


Stao sam i gledao… ljude… otrovane osmijehom – neiskrenim, ugušene brigom – apsurdnom, otpadnike i velikane – u istoj kanti društvenog otpada… i uporno ne vjeruju kako vjeruju – i uporno bulazne iste riječi, iste tužaljke djedova svojih, isti plač ostavljenih starih majki, iste hvalospjeve praznovjerja i placebo sljepila… i smijem se, urličem – u…


U natruhama onoga što tek će doći, duboko udahnimo i nakratko osluhnimo srce… tek otkucaj ili dva… između tih rođenja tokova tišine kušajmo život ili ona sjećanja koja tako volimo zvati; učinimo to za izgubljene, tu malu gestu, za usamljene putnike čije odredište, čija sva odredišta – završavaju u sjeni… Amen.  


Krvavaih očiju, na milosti sjećanja, prožet umorom, bez ideala, derem kožu svakodnevnim iluzijama, ubijam hladnokrvno sve zaostatke; neke stvari odmah umru kao da ih i bilo nije, dok druge imaju više života i treba im darovati više no jednu smrt.  


Samo Ti čini se tako slabim reći nešto toliko neizmjerno važno Samo Ti šapnem i tražim jaču zamjenicu, izravniji izraz koliko mi značiš samo Ti u beskraju zauvijek tako kratkim se čini kao treptaj oka kada samo Ti možeš pružiti mi ruku na beskompromisan oprost samo Ti razumiješ kada ništa ne razumijem samo Ti trpiš…


Nema potrebe da zoveš me u ovaj kasni sat, ta već budan sam i znam muku koju ćutiš. No sada drugi ja odazivlje se drugim stvarima i molitvama više nebu upućenim no dodiru tvoga pogleda… Što bilo je više neće – vječno čekati i gledati uvijek iznova u leđa, sleđen, kako drugomu ruku pružaš…


Oče naš pogledaj nas koji smo pali s Tvojih nebesa i sveti često nismo u imenu Tvomu pred dvorima Kraljevstva slabe nam volje s visina nedostojno što primismo mi pozemljari Tebe kruha gladni baš svaki dan kao otpušteni sluge u dugovima nedužnih nikada ne znamo pustiti svoje napasno od samih sebe zavedeni izbavljenje ne molimo…


Što još mogu reći, što još možeš reći, kako imalo bi smisla ostaviti sve? Poluzaboravljenim putom grižnje savjesti i djelomičnog oprosta, neusmjereno vučem i tovim magle onim ulomcima sebe koje beskorisnim smatram… I kada magle su otišle neizmjerno site, ostade tek možda riječ prošaptana: ma koliko god se trudio ne mogu je čuti…


Posudite mi nešto umjetnosti, malo riječi i djela, par ulomaka i činova, dva tri platna i kamene gromade; ustupite mi, molim vas, malo čiste estetike i biti nadahnuća; ta tako je lako stvoriti još, tako beznadno jednostavno izliti iskrenost genija u besprijekorni izričaj… Obožavat u vas zauvijek zbog vaše iskrenosti uvjerenja i darežljivog stvaranja. Uvijek…


Danas i sutra, zbrajam tišine između udara srca, i stavljam tamo neobjašnjive znakove, neutvrđene drhtaje i jedan život, bez ičega. “U redu je” reći ću svakome; taj izvježbani impuls, na bilo koji upit, o bilo čemu…


Kralj

Grbavi kralj gleda nas s visina i laže svojoj djeci o postanku svijeta. Njegova duša je na jeziku, ali ne želi odreći se sjaja prijestolja. Mutnim pogledom želi srušiti zvijezde. „Grbavi kralju“ reče mu jedna, „ne možeš više stajati na prstima, sjeti se mira koji si imao dok kovali su tvoje mjesto u plavetnilu!“ I…