sjedim u iscekivanju cekam da prodje nada… ali uvijek se vraca, svakim danom sve intenzivnije navire u moju svakodnevnicu. remeti moja razmisljanja i ono malo sto imam dovodi u pitanje opstanka. tako okrutno i podrugljivo smije se mojoj zelji da nastavim bez suvisnih osjecanja. lako je prepustiti se, a tako tesko nositi s razocaranjem… i…


slusam te u tisini kako udises sjecanja sjetna i sumorna u svom postojanju, gledas u praznu daljinu, u proslost koja ne donosi buduca vremena, stojis u trenutku koji se ne vraca… gledas u val koji ne dolazi, u sunce koje ne sja, u bol koja ne blijedi… misli su ti glasnije no ikad, ali ovaj…


otvaram oci i ugledam poklon. izvana hladan, a iznutra tako topao i njezan… opet si tu. pokusavam te spremiti u kutiju proslih sjecanja, ali uvijek izlazis van. u cjelosti. opet ces me traziti da te volim i da ti volis mene. jesi li siguran u to? da li me doista trazis to? mozda opet zelis…


svjetiljke se gase… sunce se budi i brise posljednje tragove sna, posljednje tragove tebe. njezni pjev noci gubi se u zamoru dana… prazne rijeci izviru iz dubine, prazne misli zazivaju tebe… mozes li jos uvijek osjecati nasu postojanost? mozes li mi reci kako smo postali usamljeni u gomili?


sve je protiv nas… mozda ne primjecujes, ali osjecam to u svakodnevnoj borbi bez rijeci koju uvijek gubim. borim se s nebom, ali ono se nemilosrdno zakrije oblacima, borim se sa zamorom i podsmjesima oko sebe da bi se na kraju utopila u njima, borim se protiv svakog dana koji isto zapocinje, traje i zavrsava……


kao prijatelji… sto znaci biti prijatelj osobi koju volis vise od icega? osobi koja je do maloprije bila tvoja druga polovica? kako biti prijatelj nekome tko je u meni probudio nesto za sto uopce nisam znala da postoji… ovo je najgora kazna… moj prijatelj izaziva u meni bol, tugu i raspadanje. izaziva drhtaj i silnu…


ova pjesma nije za njega, ove rijeci nisu za njegovu utjehu. osjecam vjetar kako brise sjecanja… kako susi suze s moga lica. a on… on je bio suza. izvlacim slabasan osmijeh na lice. koleba se, ali ne posustaje. on me tjera na slabasan osmijeh. on mi sapuce : ”zaboravi me” pobjediti cu ovo… iz bitke…


mozda sam trebala popiti jos jedno pice koje ce me ohrabriti da zaboravim… da zaboravim ovisnost o tebi, barem na jednu noc. mozda sam trebala platiti jos da se izgubim, a da ti nestanes. tjeram se na rub, a okrivljujem tebe jer tako je lakse. ti si kriv. ne mislim to, ali ipak to izgovaram….


ne cekam prosle dane i ne veselim se izgorenim trenucima. sjecam te se sa bolnim smjeskom, sa sjetnom suzom u oku. tko je kriv? ti ili ja? mozda oboje… borac u meni je umro. u pocast njemu nosim crninu. sutim dulje od minute. to ce biti dovoljno. da li te bole sjecanja? misli na nas?…


Uprljana mrljama srece sjedim u iscekivanju proslih trenutaka. Uzalud cekam znajuci da se nece vratiti… Vrtim se u vlastitim mislima… Bol je poput vjetra koji nemilo udara u lice i grudi. Przi mi kozu, dusu i sjecanja… Cak i zrak koji udisem je sjetan… Tezak… Bojim se prisjecati, a ne zelim zaboraviti. On je bio…


a ti… poput tako poznatih slova izbljedjelih na papiru… jos uvijek se sjecam svih rijeci koje su tvorila… sve recenice jos mi odzvanjaju u glavi. tako tiho, ali ne jenjavaju… gdje si ti da te jos uvijek mogu cuti? utisati cu te, ali nikad ne potpuno. zaboraviti cu te, ali cu te se uvijek sjecati….


ispario je tvoj miris… i tvoje rijeci suhe poput baruta napokon otvaram oci i gledam svijet bez tebe… mirise na proljece… prizor je cudan i neobican, poput vlati trave koja izbija ispod snijega ti plovis nekim drugim morima a ja… ja plovim na jug plovim sa nadom u ledjima i zeljom za bolje sutra bolje…