Pitam

Čuj me,o plemeniti! Tvoje su igre obeščastile pravila postavljena pri stvaranju.   Svetkovinu iskonskog prožimanja pretvorio si u labirint. U suprotnosti s prvotnim.   Ne čini li to,o plemeniti, ništavnim ovo vjekovno nastojanje? I do sada prijeđeni put.   I čime možemo zahvaliti ovu posebnu brigu o nas dvoje, znajući da pritome zapostavljaš druge svojom pažnjom.   Jesmo li nesvjesni i ushićeni, poletjeli previsoko,skraćujući time put?   Ja drugo ne vidim,o plemeniti. Ako je moje da vidim, mada istima ne bi trebalo ništa biti uskraćeno. Tako bijaše u začetku.  …

Ništa se nije izgubilo

Ništa se naše nije promijenilo, samo drugačije traje.   Nepregledan niz izlomljenih komadića i dalje čini istu količinu. Ništa se nije izgubilo, jer svi oni i dalje blistaju svom snagom pod žišcima naših nasumičnih sjećanja.   Ništa se naše nije izgubilo, samo drugačije traje.

Ne,to nije bila ljubav

Nije,to od prvog trena nije bila ljubav. Ljubav je negdje dolje, miljama daleko. Ljubav je sve ono što smo doživljavali prije ovog stanja. I osjećali za osobe koje su se činile bliske i naše.   Ne,to nije bila ljubav.   Kada se dvoje,onako kao mi, potpuno poklope kao identične krhotine mozaika, to svakako nije bila ljubav.   Ali i da je ljubav i ona može živjeti uz dvoje razdvojenih ljudi. Od tvoje ljubavi tamo i moje ovdje. Mada se ne vidimo i ne čujemo. Ništa.   Jedino kada bi nas…

NEMA

Kada se nesmotrena djeca grle po ulicama.   I kada slučajno naletiš na mostove okruga Madison.   I kada sretneš sretne izdaleka ih prepoznajući.   I kada se isprepletu novi dani i sjećanja.   Da li se i tebi ljubi? Ovako užasno ljubi, a tih usana nigdje nema.

GLUMEĆI PRISUTNOST

I dalje ćemo se smijati. Ti tu ja ovdje. Smijat ćemo se nepoznatim osmijesima, koji samo liče na osmijehe, one davne i potpune. Koje može roditi samo naša cjelovitost.   I ako ikada budeš htjela o tome misliti, uvidjet ćeš da već odavno znaš kako se trudimo, kako se beskrajno trudimo učestvovati glumeći osmjehe. Isto kao što se trudimo živjeti, glumeći život bez nas.    

IGRALI SMO SE

Igrali smo se zaokupljeni i predani. Djeca na djelu, isključena iz stvarnosti.   Igrao sam se tvojom kosom i rukama i tijelom i ti se igrala mojim. I sudjelovala si u toj igri svesrdno.   Igrali smo tu igru bez postavljenih pravila, mada smo ih oboje znali, odnekud. Odavno.   Igrala si se i riječima kao velemajstor opčinjavajući me svaki puta iznova. I sebe si se igrala, sebe potpune i stvarne i tu sam se najbolje uklapao.   A kada smo se počeli igrati tko se ničega ne boji, ti…

SJETA

Kada budeš već pored vrata odluči se i odi. Moja ti slika neće vratiti vjeru.   Tamo gdje opustjele granice žita oblake prašine nose do puta stani i zapali cigaretu.   Sutra će novi dan. I djeca iz škole. I sjeta.

ZAKON OBRNUTIH SMJEROVA

Dani te mimoilaze svojim dosadnim i  jednoličnim  koracima. Nekako bespokretno se  susrećete, uglavnom u obrnutim smjerovima.   Dešavanja?! To su događaji prošlosti… kao ljubav,nježnost i trebanje.   A,dani!? Dani,dan za danom jednoličnim koracima bespovratno brišu tvoje iskre sjećanja.

Jesam li

Nisam se promijenio, a bojim se da li bi i danas isto mogli. Nisam se promjenio, ali otrovala me ova preduga bol. I samoća, bez tvog raspuklog glasa. Pa se bojim da li bi zahvalnost mjenjao za neka druga osjećanja, kada bi i danas mogli.     I kakve si ti sve gubitke imala u svojim bitkama sa vjetrenjačama. I koliko se nisi promjenila.     Nisam se promjenio, a pitam se da li bi i sutra mogli, kao da je za  sve ove godine puj-pik.        

Letjeti

Upamti. Postojim samo dok me u tvojim očima ima. Ništavila će me pograbiti ako se ikada desi da tu ugasnem.     Sklupčan u ovu loptu. Sapet i zatvoren u svoj neizlaz, godinama nisam pomislio da si i ti ista. I da nisi zaboravila. Da krijući se i od sebe to ni ne želiš. I ćutke vučeš teretne vagone naših lebdećih dana, čija lakoća sada prelazi u pretežak teret. I kao želiš izgledati lepršavo.     Upamti. Letjeti se može samo do zajedničkih visina.  

xxx

Kada se umorim od nepomičnosti istih slika i pitanja i ozlojeđen tvojom sljepoćom spram onoga što je nemoguće ne vidjeti, pokrećem neke hajke za životom.   Obamrlih udova, ali naizgled odlučan.   A svaki puta mi izmiče, bez obzira na pripremu i opravdanost želje.   Oboje ste moji, a ne mogu do vas. Ovako usidren nadomak doku nepreglednih mogućnosti.

xxx

Volim te. I pišem ti ove neke sakate pjesme našeg nedosanjanog zajedništva.   Držim molećivo, ispod svakog ponosa, ovo drhtavo srce na ispruženom dlanu.   Kao da je to nešto čime se bilo koga može vezati.

Radije

Radije se oblačim u nas nestale, savršeno skorjene, nego da živim ono što samo ponekad podsjeti kako može biti.   I probam te u pjesme pretočiti. Pa da vječno ostaneš kao na najdražoj slici.   I ne tražim zamjenu, ni lijek Ne tražim nadomjestak.   Od naših nezaboravljenih osmijeha činim pjesmu. Da te njome uramim.  

Ona stvarnost

Još ni jedne novine nisu objavile, a ovo je valjda prvi puta da oboje ne zaboravljaju . Noseći prošlost kao one energetske pločice, neophodne za korake dolazećih dana.   I žive sadašnjost bez želja, sišući sokove prošlosti.   Ovo je valjda prvi puta da su dvoje ostavili holograme ovdje, a doista žive u potpuno istoj, zamišljenoj stvarnosti.          

Snaga

Ne mogu te vratiti, jer znam da nisi nigdje otišla. Ni vidjeti,makar na kameri, a znam da si pored mene.   Ne pričamo mada i riječi i misli kolaju u oba pravca.   Samo se suhe usne ne susreću. Ni ruke.   Rekla si: ne mogu više ovako. I izabrala ravnodušnost dana.   Godine su već morale nauditi sjećanjima. Pogubiti slike naših trenutaka i zamutiti njihovu jasnoću.   Ako si se u njih pouzdala sada valjda znaš koliko je naša snaga. Ili opet tražiš logičan razlog zašto je to ovaj…

Dolaziš

Jednom, kada te dokazi napokon poraze. A san ne bude dolazio. Hoćeš li nesvojstveno sebi učiniti radikalan korak? Točno onakav kakav ti se sve češće u bljeskovima javlja na javi.   Pitam te to, jer ma kako se činilo nemogućim, sve češće u bljeskovima vidim kako dolaziš na moja vrata.

Bez tebe

Izvlačim se na zimu,oblačne dane, svjetsku krizu, ljude koji prebiru po kontejnerima i kišu. Pravdam se lošom ekonomijom i još lošijom politikom, gladima,bolestima,potresima,olujama.   Oni će sve to lakše razumjeti, a ja ionako nemam tebe.

Voliš me

Voliš me toliko da si to ne smiješ priznati, pa mi objašnjavaš kako to očito nije dovoljno velika ljubav.   Voliš me onako kako samo ja mogu voljeti tebe i nikoga više.   Znaš to dok krijesnice svakodnevnih sjećanja iskre pred tvojim očima. I znaš da neće nestati. Nikada.   Voliš me toliko lako i jednostavno. Neponovljivo. Onako kako samo ja mogu voljeti tebe i nikoga više.  

Možeš ti to reći

Možeš ti to reći na bilo koji način, to je potpuno svejedno. Jer čak i dok govoriš kroz tvoj glas i riječi govori potpuno suprotna poruka od ove nelijepe, koju želiš da čujemo i ti i ja. Za koju ti je bitno da je izgovoriš naglas, stvarajući si privid da si sebe ubjedila a mene obmanula, glasno me se odričući.   Sada kada to znam više ne kometiram i ćutke odlazim.   Ali želim da znaš kako to nisam učinio jer sam povjerovao u izgovoreno, u što ni ti sama…

xxx

Odmiču oskaćeni dani bez tvog zaigranog pogleda i riječi poniklih kao zamke za moje osmijehe.   A i budući,oni koji tek dolaze bez svoje će krivice svirepo navlačiti koprene na moje već zamučene oči.

Kao pobijedit ćeš ljubav

Utabane staze ti daju privid koji toliko trebaš.   Jer ostavljajući ono o čemu drugi samo sanjaju nisi obdarena mirom i toliko željenom sigurnošću.   Ali ti svoju masku ne skidaš, nadmečući se s onom koju nitko nije pobjedio.   I odupireš se osjećaju da to nikada neće proći.

Kada te ponovo budem sreo

Da se nismo sreli to bi tek bila nepovratna šteta.   I dalje bi noslili jedno drugo uokvirene u snove, grijući se na tim slikama naših želja i ne sluteći da postojimo istovjetni.   Zato kada te budem ponovo sreo, tebe jedinu. U tko zna kojoj zemlji i kada, skrivenu iza nekog nepoznatog lica i istih ovih očiju. Ne dozvoli da išta bude prepreka, nego pođi sigurna duž putokaza.    

xxx

Zatvorila si me u neke kaveze, usitnjenog u drage događaje i pohranila duboko unutra.   Tjerajući mene cijeloga glumljenom grubošću, koja to ni ne može biti. A kako me potpuno znaš sigurno si predvidjela da neću ići protiv tebe.   I sada sama samo tebi znanim redom otvaraš kaveze ponavljajući neke naše drage događaje, hineći život.

xxx

Kada budeš već pored vrata odluči se i odi. Moja ti slika neće vratiti vjeru.   Tamo gdje opustjele granice žita oblake prašine nose do puta stani i zapali cigaretu.   Sutra će novi dan. I djeca iz škole. I sjeta.

Duguješ mi

Duguješ mi sva jutra koja ne počinju tvojim obrazom na mome ramenu. I sve one prve osmijehe, odmah nakon buđenja.   Duguješ mi još nekoliko puta onu istu količinu naših neprocjenjivih razgovora. I nekoliko kapaciteta nuklearnih elektrana naših divljih blizina.   Već si u velikom minusu, a još mi duguješ bezrezervnu podršku cijeli niz godina. I sve sitne i svakodnevne potvrde, znaš one koje se ne planiraju, već dolaze same po sebi.   Duguješ mi cijeli niz  sumraka obučenih u toplinu i razumjevanje.   A duguješ mi i ono najvrijednije…