Pamtiš li brate kako lelujaju polja mirirsnih boja, kako žita pale oči i šušte pod kosom? A gle sad se trava ne vidi od muha, tog smrada truleži gladnog roja, i žito je na zemlji, pritisnuto krvavom rosom! Vidi krupne seljačke šake u smrtnom grču, stisnute oko vratova, vise s nadutih leševa što žute pa…


Gledam te kroz kolut plavičastog dima, pokušavam se štititi tišinom, tvoje ruke plešu skladno kao rima, izdaje me drhtaj, ja ga skrivam vinom. Tvoje me oči vode u dubinu, moj glas s dimom lebdi iznad stola, lijepi se na tebe privućen toplinom, negdje u nutrini lomim se na pola.


Išao sam daleko k’o malo tko, pljunuo u lice i đavla i boga, sad sam našao svoje dno, priviknu se rane na gospodara svoga. I tiho uživam u padu svom, nečeg važnog ja sjećat se nemam, ništa što poznam nije moj dom, bol me ljulja, ja uživam,drijemam.