Moj zivot..Kao da ta rijec postoji uopce.. Neznam dali se ovo moze uopce nazvati tako.. Ista pjesma sto puta na isti nacin otpjevana.. Drugaciji pocetak,ali uvjek isti kraj,u kojem ja kao najveca osvetnica rusim sve pred sobom.. Gazim sve zivo sto mi se nade na putu.. Jednom sam voljela..bila voljena.. Ljubav kao iz bajke..Drzali smo…


Mozda sam ponekad gruba i bahata..tjeram te od sebe i vrijedam.. Ponekad mislis :”Ma sta ovo meni treba u zivotu?!” Znas dragi..to je moja maska..glumim da sam jaka,jer mislim zelis da takva budem.. a zapravo..nemogu da opisem koliko mi trebas i nedostajes.. Na krivi nacin pokazujem osjecaje..tako ti to kod mene ide.. uvjek se uplasim…


Ti si smisao moga života.. svaki djelić moga tijela zadrhti kada te ugledam.. svaki tvoj korak ka meni budi sva moja osjetila.. Svaka riječ progovorena iz tvojih usta za mene zvuči kao umirujuća melodija – glas koji tješi.. A svaki tvoj pogled uprt ka meni pokazuje mi koliko sam posebna po tome što te imam…..


…lako je koracati kroz trnje kad znas da kraj sebe imas nekog da te zastiti.. nekog tko ce to trnje izvaditi,i rane zacjeliti.. al…nemoze ni ta zastita biti vjecna;nista nije vjecno.. izgubivsi zastitu,izgubis smisao za zivot.. u srcu osjetis samo prazninu…koja muci i boli.. nastavljas i dalje kroz trnje,iako su rane jos vece i bolnije……