Jugo

Nima gorega vitra doli gnjilega juga. Svih nas zamanta i uvati nas nika tuga. Zbog njega brontulaje pari mi se cili svit, od juga postanemo išempjani jema bit. Nervožasti grintamo da bolidu nas kosti, ka ribe se koprcamo kad probodu ih osti. U prsi nas steže, svi samo ležimo, ka divji pasi, na svoje bližnje režimo….


Tko ste da mi mijenjate emociju? Neću vam dopustiti to! Nit ovo srce kuca u vama, nit vas proždire moja bol, nit kričite bez glasa, nit trčite bez daha, nit glad moju  hranite. Neću vam dopustiti da mi mijenjate emociju.


Možda sam luda i ne shvaćam Ja, a ne drugi. Tuga mi dozrijeva svakodnevno I da, potvrđuje, JA luda sam. Nekome je moja ljubav nevažna, a riječi suvišne. Važno je ukrasti najljepše od mene, a ja ni okom da trepnem. Čak i suze bježe od mene. I bit će još i gore kad ne budem…


Lavež psa… Auta koja se lijeno kotrljaju po mokroj cesti… Jednoličan šum klimatskog uređaja… Misli koje teku… Al ništa da omete težak muk duše.


Klizi nebom siva pamučna vata zaigrana za obronke čvrsto se hvata. Pod naletima vjetra bakreno se  lišće vrtoglavo njiše dok na staklu šuškavu melodiju skladaju kapi kiše. Podivljala priroda ovog zimskog jutra tugu i nemir mi stvorila iznutra.


Judi

Sedin na Rivu i gledan jude ča ka puži gredu. Ka da gvozdje in je oko nog, jedva lizjedu. Izgubjeni u mriži o’ vrimena, nesigurno gredu, ni puta nimadu, Bogu dane kredu! U  očima in ni svitla ni smija nima, kosti već odavno izila in zima.  


Kao stara uljena lampa sam… Zaboravljena, napuštena, prašnjava. Ostala je samo kapljica ulja na dnu… Ustajalog, nepoznate boje i  mirisa. Postoji li netko tko će me ponovno zasjati zlaćanim sjajem?


  Baš ka i more ponašadu se judi, minjadu kolure i jemadu sto ćudi.   Il o’ smija il o’ jida stvore in se bore, čelo in se nagrišpa ka po jugu more.   Deredu se kad su jidni da ništa in ne vridi, šakon o stol udaradu ka bisni vali o hridi.   A…


Gluha je noć, u kraljevstvu Insomnie. Sjedimo, promatrajuć se, ja i moj stari prijatelj, Osjećaj Krivnje. Kaže kako otišao bi… napustio  me, jednom zauvijek. “Ne, ne!”… grčevito ga stiščem, preklinjuć ga : “Ne odlazi, ta ja ne znam živjeti bez tebe!”


Kad sam bila mala tad kitio bor se veli, još uvijek pamtim, proces to je bio cijeli. Djed bi ga sam na postolje postavio, odrezao vrh i sjajnu zvijezdu stavio. Nakon toga se u bor više ne bi dirao, oko daljnjeg kićenja nije se sekirao. Naša baka to je sve vješto obavljala, ukrašavanjem svoje unuke…


Tuga

Sivim nijansama isprepletena tuga, nadvije se nad nama kao da je duga. Duboka zna biti kao samo more, o njoj brojni stihovi i pjesme zbore. Snagom svojom čovjeka pokori, osmijeh odnese, srce mu razori. Ispliva spremno iz dubine duše, u trenutku kad naši snovi se ruše. Desi se da dugo u čovjeku ostane, lažni prijatelj srca…


Kućice u điru, pođimo na Rivu. Tamo je živo, popit ćemo pivo. Kobaje pojest dvi, to moramo svi. Kažu da je fino i kuhano vino. Šušur je pravi, ljudi ko mravi, na spizu navalili, na sunce se izvalili. Jede se i pije, zima nikom nije. Mnoge splitske face, sjede usred Pjace. Ukrašene jele, djeca se…


Glasnu u sebi osjećam samoću. Žuta i trošna je malena soba. Zid prošaran rupama. Kapljice vode igraju se po staklu. More me zove k sebi. Miris zelenog bora. Cvrčak razbija tišinu… Oči se gube u lijenoj magli Nad ciglenim krovovima Starog etruščanskog grada.


Boje

Isprekidana bijela u sredini, Gusta i siva u daljini. Zagrljene, siva i bijela poviše, Rađaju se kapi kiše. Od zelene, žute i smeđe Ispunjene okolne međe. U dubini crvena vrije , Toplinom me svojom grije.


Cijeli dan mi samo tutnjiš u glavi, Zbog tebe mi oblaci više nisu plavi. Ne mogu ni ležat, a kamoli stajat, Nadam se da ovo neće puno trajat! Ne volim te nikako, ne daš mi ni disat, Zato ću ti sada ovako napisat. Moja se koža sva od tebe ježi, Zato, dosado jedna, od mene…


Predah

S drevnog kamena sv.Jere upijaju oči plavu temperu života. Umor pronalazi utjehu na drvenoj klupi zaljubljenih. Urezani uzdasi pričaju ljubavnu priču. Topla kapljica oka pronalazi put zavaravajuć grašcima znoja. Nastavljam uzbrdicom života.


Pismo jednog dječaka Od trenutka kada sam došao na ovaj svijet prošlo je skoro 5 godina. U početku sam se jako bojao, jer sam odmah znao da sam drugačiji i da neću uvijek biti prihvaćen. Negdje u knjigama piše da imamo puno nedostataka, a ja sam te nedostatke pronašao u ljudskim srcima. Mnogi misle da…


Dodirujes mi obraze i polako me budiš… ” Dobro jutro, draga, vrijeme je za ustajanje. Predivan dan te očekuje! ” Gledam te, smiješim ti se, nježno ti se prepuštam i kažem: ” Hvala ti, hvala što me voliš i svaki dan mi pružaš novu priliku”., dok mi oči snene već sjaje od želje za tobom….


Živjeti vlastiti život bez sebe. Ptica bez krila. Prostor bez vrata. Nebo bez zvijezda. Klavir bez tona. Sunce bez topline. Kiša bez šuma. Osloboditi sebe. Zrake toplog sunca. Svitanje. Let i cvrkut ptice. Šum valova. Smijeh razigrane djece. Zvuk flaute. Rađanje novog života, Onoga u kojem si ti glavni akter.


Naši su mučitelji naši najveći učitelji. Plačemo, ljutimo se, tresemo kao prut, a onda otvorimo oči, pronađemo put. Svi  se o razlozima pitamo, dugo bez smjera skitamo. Kada započne rast, skidamo i zadnji plašt. Duši vlastitoj sve nas vuče, samo u njoj svi odgovori čuče.


Mi idemo trčat, baš pune elana, Uz rijeku Jadro, za to Bogom je dana. Ne smetaju nama male kapi kiše, Trčat ćemo brže, a možda i više. Jurimo mi, al grmi i sijeva, Što ćemo sada? Oluja se sprema! Nastavljamo mi, tako ispod krupe, Pitaju se ljudi: ”Ma, jel  su ove glupe?” Patike naše vode…