Zaboravio si sa sobom ponijeti suzu.. u mom je oku ostala.. i ljubav… sad rijeka bola je postala. Zaboravio si i sjecanje sto u dugim nocima me gusi, i rijeci.. sad divljaju po mojoj dusi. Zaboravi si..sve.. a ja..? Ja ne mogu zaboraviti nista, jos uvijek te volim… jos sam ona ista.


Ne pitaj me kako sam Nemoj.. Jer opet cu da lazem. Ova bol je samo moja, sta drugo da kazem.   Ne pitaj me kako zivim. Nemoj… Molim te ko Boga. i da saznas istinu sta imas od toga?   Ne pitaj me nista Nemoj.. Jer opet cu da slazem, ova bol je samo moja…


Svakim je danom sve teze sakriti oci vlazne, nabacim naj ljepsi pogled i dijelim osmjehe lazne.   Poslije se sakrijem od ljudi dok u dusi orkani bjesne, zelim da pobjegnem od svega iz ove koze tijesne.   Zelim da vristim iz sveg glasa al tugu u sebi krijem, i kad mi se najvise place ja…


Nocas zatvaram svoje srce u najdublji kutak duse, krijem ga od njega,sebe i ljudi, od ovog vjetra sto ledeno puse.   Nocas prestaju moji snovi ni njih ne zelim vise, nek idu u prah i pepeo nek idu samo sto tise.   Jer,bojim se mogla bih da vristim mogla bih da molim da se vrate,…


Sta znaci jos jedna rana, jedan oziljak novi, sta znaci jos jedno more suza i lađa bola sto njime plovi?   Sta znaci uzdah iz grudi kad krene i stopi se s’maglom tuge, jos jedna besana noc u tami i sekunde k’o vjecnost duge?   Sta znaci,vjeruj mi vise nije ni vazno, jer samo se…


Onaj cvijet sto sam ga s ljubavlju zasadila sad mi je tako stran, stran mi je i jastuk bijeli nekad tako znan.   Strana mi je i kuca u kojoj zivim s njim, i prozor okrenut ka gradu al zivim sa tim.   Ne prepoznajem vise boje sad sve su iste..sive, poslije tebe ni ove…


Na raskrizju zivota stojim u sumrak gledam,hladan i siv, osjecaj tezak ko olovo dok dusu mi stiska bez ruka div.   I neznam kuda da krenem sve oko mene je sivo, pice,cvijece..ljudi..ja nista nije zivo.   Pa tapkam u mraku svoje duse dok me tama obavija svu, zelim da se pomolim poslije svega i pitam…