Ne pripadam suncu što peče Ni nebu što nosi golemi svod Ni pticama što bježe mrakom u veče Ja odlazim, jer čeka me zadnji brod.   Tuđi sam ovdje među koracima Stranac izgubljen u stihovima Ja ne pripadam ni dobroćudnim oblacima Zato koračam sam, koračam krovovima.   Ja ne pripadam ovdje, a nikuda ne mogu…


Borovina tješi strah pod morskim stijenama Usoljenih riječi plaža stope valovima otima Tu hladom ja sanjam pod maslinovim korama još mislim o nama, o našim pučinskim životima.   Modrim daljinama još bijela platna nekud teku Burama ranjena, turobno dišu bojom samrtnika Posejdonove vode miluju našu brodicu mehku I zadnje riječi sa njom odlaze ka obalama…


  Pusto je, pod krošnjama ovoga neba silnog Zvijerke orošene znojem hraniše se pod nama Ko’ da nikad i ne prestaše od tog dana divnog Ostaše tu, udomiše se u zjenicama besrama.   Pred poljima slušali smo vjetrove kako dišu Praznog dlana gladili smo vlati rosne trave Osjećali smo te zvijerke u nama kako pišu…