Nespretno pokazujem zube ljudskoj izopačenosti I tako bih rado pljusnuo nekome šamar uvreda. Karikature uobrazilje zabacuju ljetne šalove preko vratova zagnjurenih u bahatost bacajući se u naručje ogavne prostodušnosti. Na bis, na bis, na bis  svakodnevice izalazimo u staklenim zvonima sa arabesco figurom piljari bez suflera, jezika zapletenih u obmane uz apoteozu na  momentima…


Postoje dvije vrste ljudi, sa jednima se smiješ da bi uživao, sa drugima preživaš presahnulu gorčinu nezivjesnosti. I jedna i druga ne nose ništa osim nezasite potrebe da se popuni prazina nadutih bunara samoće. Svakodnevnica nas uči da Najbliže odlazi u Daleko i da se Nerazumno preliva u Razumno; filozofijom stada. Ljudi svakodnevnice nas zabližavaju…


Minuti su mušice kamikaze na razapetoj mreži u čošku prozora što gleda u nedogled reče puž kornjači i kliznu u kućicu. Hiponotizirana dosjetljivošću još dugo je tražila razlog da i sama krene ali su vrabac i gavran sletjeli na leđa i uz kikot govorili; minuti su tragovi kiše na listovima a ljepota je u rasturanju…


Razmnožavaju se misli i rađaju se nove, neuhvatljive daljine između nas. Naše slutnje i naše šutnje plodna su tla za nova, neotkrivena zla. Zlo je samo ime za lice sa hiljade naličja. Prepoznajem po jedno u svakome od nas otuđenika, zapetljanih u crnu magiju društvenih mreža. Razlupana su ogledala, utišani glasovi i prekraćeni dodiri. Grizemo…


Nasmijat ćeš se i nećeš pusiti sebe da proviriš iza kulisa učtivosti. Baš ti pristaje dobrodušnost. Ostavljaš snažan umjetnički dojam. Ali bivaš uskraćena saznanja da baš iza toga postoji drugi neko, možda suviše čovjek za tvoju plastičnu prirodu za tvoje umjetno biće za  tvoju kulturu prosranu tom istom formom. Društvo smo klasno-kastinskog kolorita rođenjem obdareni…


Put do tebe opružen je kroz bodljikave lavirinte mizantropije na jednoj i kroz polja cvjetna, ljubavi na drugoj strani. Ti možeš savim lahko krenuti jednim ili drugim putem ali znaj, ako kreneš povratka nema. I čuvaj se ne okreći se ne vrijedi i ne lutaj previše pod teretom mrženje ili opijen  ljubavlju možda bude odveć kasno za tebe i…


I   Umiljila je pogled daljinama dok sjedi na balkonu 17-og sprata nepoznatog neboždera. Noć se polahko gubi u njenim očima. Purpurni suton joj se sliva niz tijelo, a ja oštrim zube kao dijabetičar. Noga u fazi neuroznog isčekivanja, u položaju ni gore ni dole, zaustavljena objektivom jeftinog fotoaparata. I to je sve što imam…


Brda su danas disala punim plućima. Kiša  je kidala maglu što se vijugala nad gradom. Moja sušta suprotnost, ova kiša, uvijek kada se nadnese na gradom nadamom se nadviju jata pitanja, kao  crni oblaci što se tjeraju po komadu neba, nad pokislim i ucviljenim kućama, ulicama, stablima. Brda su disala i kao da su konačno…


Miris gareži, pokisle ulice i, pjev ptica. Znaš, tražio sam dugo taj neuhvatljivi  osjećaj kojim bih te mogao sebi dočarati. Sudbina mi tako odredila pa svaku stvar moram u tančine rastvoriti, a zatim dio po dio slagati, kao lego kockice. Znaš, ja sam jedan veliki dječak, a lego kockice su igračke samo za sanjare i…


Ti, da ti, plavokosa hurijo,  kriješ se u svakoj pjesmi, baš tamo gdje ne postoji ni jedna jedina rječ tamo gdje je tišina jedino mjerilo ljepote baš tamo, između strofa, baš tu, između tebe i mene ja šutim te, ne smijući rječima te izreći ne želeći da narušim tvoju ljepotu u besprijekornoj tišini s kojom…


  Pogled prosjaka podnošljiviji je ukoliko ne kiši. Uznemiren,  lutajući preko moga lica ne tražeći slučajni dodir pogleda skrivao je, uz kapi kiše, oči nabrekle od suza. Stajao je nekoliko minuta ispred buregdžinice. Ponekad bi, kao slučajno, zastajao pogledom, na dah, unutar tople prostorije. Sjedio sam naspram njega. Razdvajalo nas je samo prozirno,  kišom istačkano…


Biti zadovoljan znači, biti realan. Biti realan znači, biti sretan. (S)trpljenje  podrazmjeva suočenje sa surovošću realnosti. Izbjegavati životne kušnje isto je što i izbjegvati kapi kiše.   Sjena sam Nepoznatog Lika koja vapi za dodirom Njegovim. Tek odraz sa ove strane ogledala što nemoćno čeka na mig. Otrgnut od zavičaja, čeznem za toplinom doma sa…


Vidim negdje daleko, u praskozorju, u srcu, u dubini duše svoje. Jedan dječak stoji, plače i gleda u zemlju, u noge svoje. Elegantne cipele, dječačke, na nogama sijaju, a on ne umije, čak ni pertle da zaveže, pa gleda u majku koja ga po glavi miluje. I vidim tog istog dječaka koga krase dječački brčići što se smiju,tapka u mjestu…


Ako postanem to što ti želiš, mlada damo, čovječe, izgubit ćeš me zauvijek. Ispunjene tvoje želje moj je nestanak u njoj, a da li to želiš? Mogu biti strašno strpljiv i poslušan, mogu razumjeti tvoje nastojanje da me držiš na uzdi, al’ te molim, draga moja, brate moj, opusti dizgine kojima stežeš ovaj vrat, zar…


Bezvrijedan je svaki dan o kojem nemaš šta reći, ili zapisati. Kao da ga nisi ni živio. A koliko je samo takvih dana otišlo u nepovrat? Misao o životu nije isto što i život sam. Ti možeš cijeli dan presjedejeti za računarom lajkajući kojekakve  trice.  A vrijeme struji, i život otiče niz rijeku. Zamislite samo…


Čudno je kako se  više i ne čudimo (jutros su pobjelile zelene livade) kao da smo uljuljkani u san svakodnevnice (poslije podne zubato sunce stršilo je na nebu) zaluđeni navikama,  marionete smo iza kulisa relanosti (noć je prošarana sjevercom što miriše na ramazan) Ali, ljudi, život je više od toga, mora biti ! Jer život…


Fotografija u današnjem Avazu prikazuje ga kako dušebrižnički presijeca crvenu vrpcu na otvaranju novoizgrađenog tržnog centra. U krpunom planu, posmatrajući ga od glave do pete, primjetio sam lakirane cipele umrljane blatom. Vjerovatno se potucao po maglovitom gubikozju zavičajnih vrleti. Izmamio je osmijeh na mom licu. Hvala mu od srca, samo, šteta onako lijepih cipela. Pitam…


Dolaze nam barokni dani puni sunca. Dolaze nam jata opsenjarske pošasti. Zvarndat će usred kiča ženske potpetice i mušice. Naslonjen na neku podzidu pratit ću pomamu  ljetnjih maskir -haljina. Razorni dualizam mog misaonog „ja“  tjerat će me do samo jednog zaključka;  čini mi se da sve miriše na duhan i kahvu, a svi ovi ljudi…


Prerano sam shvatio da ljudi rijetko, vrlo vrlo rijetko govore istinu. Pa i kada je procijede kroz sito zuba, oči im bivaju prekrivene velom neodređene, daleke, skoro pa bajkovite tajnovistosti. Mogao sam možda još nekolike godine provesti u vremenu dječije romantike i zapitkivati odrasle: –          Šta je duga? Gdje odlazi sunce kad svije se noć? Zašto…


  U svijetu pohlepnih Sva moja pohlepa U koru kruha se skrušila. U buci binarnih znakova Sve više je šutljivih jezika Zajaramčenih sponduloznih označitelja. U svijetu zlomrzaa Istovijetnost. Iz džepa dobra-ra  viri laž. Jezik mržnje u pogledu gordih. Crvav jezik u pogledu Tlačenih Za iste kačenih Odbačenih, pohlepom izopačenih. Crni oceani pod jezicima Kamuflirane buržoazije….


Od jutros već crni oblaci gonjeni  vijetrom kao talasi kišom zapljuskuju grad.. Žedni kanalizacijski otvori gradom srču potoke i širi se žuti smrad. Iznad pokislih kuća vije su gusti dim u oblake. Kiseli, ječemeni dim kroz zrak prati mi korake. Ulična rasvjeta samrtno plamti u tami i plivaju žuti odsjaji brzacima niz strme ulice. Gradom…


Skidam mrenu sa kratkovida prozora, pa iz tišine tople sobe posmatram i slušam grohot vjetra, plač stabala i cvijeća pobjedonosnu pjesmu jeseni i smrt promaljeća. Očupana stabla ispruženih ruku bitku biju u tami sa vijetrom, a krvave im suze zemlju ljube i grle. Na suznoj podlozi, nestaju, gube se i trule. Brda su noćas posuta…


Svjetla piljevina upaljača prosu se sobom moje prividne vlasti.Iskrzana svjetlost na nebesima, kao uoči vasionskog vatrometa presječe nikotinski bazd starim i slatkim zadahom zapitanosti: Kojim povodom prašte u daljini nebeske prskalice dok laju martovski vjetrovi i bude me podrugljivi fijuci lutajućih planeta. U ritmu svog iskušeničkog metronoma samoće namreškane prohladnim vjetrom, u ovoj rasvaloj močvari…


Proživljavamo „jesen patrijarha“  kao i pokoljenja mnoga, prije nas. Mi, ljudi začarane prošlosti koji vjeruju jedino u život. Kroz puškarnice pamćenja frkćemo sline u „ljevicu i desnicu“ na boje zastave „izmišljene države“ koju su načinili ružnom nastojeći da je uljepšaju. Upetljana u ratne tmice i kučine djeva u gondoli razočarenja pritisnuta teretom blagoglagoljivih propvjednika i…


    U odrazu oči usidrene pod nekakav strah. Mutan i potmuo nemir guta u očima prapopočetni sjaj života. Mumificiran u mladosti balzamom  ljubavnim ,nagnut da padnem na neku svoju stranu. U meni se stvara kovitlac dvosmislneih misli, samih raskršća. Odmahujem u prazno sa polulažnom polu istinitim gestom protesta.Stojim, olovnim nogama u mulju neodređenosti i…