Author: Abyss

hodas, tiho, po zidovima hodas, u tragovima mojim slomljenim danima brisem ti, beznadan, stopala sva gruba, tvoja, i duboka krvarim, tobom, od ocaja krvarim, vec, zivotima

gdje smo, tugo ovi puti nisu nasi ni ta neba, ni glasi bojis se zastati zivoti, moja tugo okruzuju nas isprazni ovo nisu nasi dani spoticu te hladni dodiri ni snovi nemaju cari nismo vise svoji tugo, ostali smo sami

zanijekat cu te, sasvim i zudnji i sjeti. sklupcati u kap. i, pepelom osmijeha prekriti, neka te otpuhuju dani svi oni sanjani nedozivljeni, ali tvoje oci…. njima nemogu pobjeci

ponekad grubo, tisina zapinje u svakom dahu, hvata se, ponekad, kao inje, po praznom pogledu, misli tamnici, negdje duboko u intarziji, kao kap tinte, jos nezna u sto se zeli razliti… ponekad grubo, mirisom ceznje obavija zidove, i, zbilja nepovratno memli… tamo te nalazim, u tragovima mekih slutnji, tu se jos, dusa, moze ugrijati….

i tako…prosu se kap, dok prsti nijemo traze dijelove sebe negdje, u trenutcima rastrkane nema tebe, nema ni mene bile su to ipak sijenke i oni koraci sto jos odjekuju i one note meke, nocne i svi sapati, uvijeni, jos, u mirisu tvog pramena kao kapi, prosule se i tako…i zadnja kap, nestade

ogledah te u kapi, slanoj, zastaloj negdje pred kraj, trena, jos jednog, vjecnog

i sada, dovoljno sam prazan mogu otsutit vrijeme do kraja negdje u posljednjem kutu bivanja u tisini, poput stabla sva tkanja su razasuta beskrajem kao prasina za obzor odnesena za njih se vise nezna jos cu samo granama, ponekad sputavati smjerove vjetra tek toliko da provjerim dali te jos uvijek u meni nema

nesto poput; sjecam se, bilo je jucer, ili mozda sjeta puzio sam plocnicima tvojih uzdaha, hladnim, bosog srca nesto kao jucer, ili mozda masta na usnama tvojim, mokrim, dusu gasio sam bilo je jucer, sanjao sam bezbroj tupih koraka zapelo je u grudima sjecam se, nisi marila a ipak, bolis me i danas    …

gasne sjenka, jedna, na zidu spomena u predveèerje, kasno, nešto poput ovoga iznemogla je od vjetra, jednog, jesenjega covjeka samog, umornog, žednoga kapi vode, sa dlana, ruku mekih putem da krijepe ga, ruke

tupo, iz daljine, neki zvuk, zrakom prolama nešto nalik klepetu krila, jata ždralova, otvaram prozor, miriše, meko, kao da se primice jedan okret i, budim se tvoj dah, i, kucaji srca kroz san, dozivali su me primicem se, ljubim te a ti i dalje mirno spavaš

tako sneno, uvojak o meku put, ti,  mazio se, tvoj pogled u daljini, i, jedan odraz krila, samo, nekog zalutalog leptira, u oku tvom, lomio se tebe, od toga vise, nije se dalo naslutiti odlucih te iscekivati  

od nerazumnosti, ti se, u stisak topli privlacis neceg tajnog i dubokog sto rijec nemoze doseci niti misao ukrotiti u beskrajnosti slutnji boli nemozes odagnati privijas se u njoj, lomis nestajes u magli, gustih, isjencanih strepnji molis iskupljenje, ipak, priznajes da ne zelis izmedju ljubavi i mrznje kao zivota i smrti granica ne postoji

izblijedjele slike, iz albuma proslosti izblijedjela radost, u ocima sadasnjosti poneke mladosti zaboravljeno ostare trzaj….i opet sam ovdje rijeci….u bunilo vode i nisam – i jesam tijelo mi tone    

sasvim slucjna misao, luta rosnim mirisom jutra glasa mekog, kao svila na nesto sjeca… i vise je nema… uobicajeno, cini se, samo u prvom dahu

i taj korak, cujes li ga sto te nocu prati tka se u tvoje bilo nemirom te, sjena njegova, nesluceno obavija sklopi oci, oslobodi cula vrijeme te spominje, sebi te doziva prekasno je, nemas kuda

nisi plela svoja krila za ova teska neba sanjas povjetarce lake, oblake meke svim bojama i mirisima ispunjene na drugoj strani duga te ceka, ali do nje neces nikada doci otvori oci i stazama hladnim podji

i, ono sto nismo rekli tka milje nasih koraka a neba svuda su ista duboko plava, pomalo siva moja kisa me utapa moje tragove ispire svi putevi su isti necemo se pronaci nikad vise u njima snovi su ostali zguzvani negdje na tvome jastuku ipak, hodamo mozda poneki pronadjemo u nekom od iducih bezbroj koraka

gorak okus izmaglice i trenutak nakon ovog stisce, obavija tek zamor divljine ipak, ne vidim je cini se slutim u njemu me napokon nema

scena prva: stojim sam, pomalo beznadan, ali ne osjećam   scena druga: gledam te, polako prilaziš pitam se tko si, osmjeh te otkriva   scena treća: uzimam tvoju ruku, ispruženu topla si…. pomalo nestvarno se doima   scena četvrta: tvoja vedrina je zarazna, tonem u sjaju tvojih očiju   scena peta: stojim sam, tebe nema……