Author: Abyss
ponekad grubo, tisina zapinje u svakom dahu, hvata se, ponekad, kao inje, po praznom pogledu, misli tamnici, negdje duboko u intarziji, kao kap tinte, jos nezna u sto se zeli razliti… ponekad grubo, mirisom ceznje obavija zidove, i, zbilja nepovratno memli… tamo te nalazim, u tragovima mekih slutnji, tu se jos, dusa, moze ugrijati….
i tako…prosu se kap, dok prsti nijemo traze dijelove sebe negdje, u trenutcima rastrkane nema tebe, nema ni mene bile su to ipak sijenke i oni koraci sto jos odjekuju i one note meke, nocne i svi sapati, uvijeni, jos, u mirisu tvog pramena kao kapi, prosule se i tako…i zadnja kap, nestade
i sada, dovoljno sam prazan mogu otsutit vrijeme do kraja negdje u posljednjem kutu bivanja u tisini, poput stabla sva tkanja su razasuta beskrajem kao prasina za obzor odnesena za njih se vise nezna jos cu samo granama, ponekad sputavati smjerove vjetra tek toliko da provjerim dali te jos uvijek u meni nema
nesto poput; sjecam se, bilo je jucer, ili mozda sjeta puzio sam plocnicima tvojih uzdaha, hladnim, bosog srca nesto kao jucer, ili mozda masta na usnama tvojim, mokrim, dusu gasio sam bilo je jucer, sanjao sam bezbroj tupih koraka zapelo je u grudima sjecam se, nisi marila a ipak, bolis me i danas …
tako sneno, uvojak o meku put, ti, mazio se, tvoj pogled u daljini, i, jedan odraz krila, samo, nekog zalutalog leptira, u oku tvom, lomio se tebe, od toga vise, nije se dalo naslutiti odlucih te iscekivati
od nerazumnosti, ti se, u stisak topli privlacis neceg tajnog i dubokog sto rijec nemoze doseci niti misao ukrotiti u beskrajnosti slutnji boli nemozes odagnati privijas se u njoj, lomis nestajes u magli, gustih, isjencanih strepnji molis iskupljenje, ipak, priznajes da ne zelis izmedju ljubavi i mrznje kao zivota i smrti granica ne postoji
izblijedjele slike, iz albuma proslosti izblijedjela radost, u ocima sadasnjosti poneke mladosti zaboravljeno ostare trzaj….i opet sam ovdje rijeci….u bunilo vode i nisam – i jesam tijelo mi tone
i, ono sto nismo rekli tka milje nasih koraka a neba svuda su ista duboko plava, pomalo siva moja kisa me utapa moje tragove ispire svi putevi su isti necemo se pronaci nikad vise u njima snovi su ostali zguzvani negdje na tvome jastuku ipak, hodamo mozda poneki pronadjemo u nekom od iducih bezbroj koraka
scena prva: stojim sam, pomalo beznadan, ali ne osjećam scena druga: gledam te, polako prilaziš pitam se tko si, osmjeh te otkriva scena treća: uzimam tvoju ruku, ispruženu topla si…. pomalo nestvarno se doima scena četvrta: tvoja vedrina je zarazna, tonem u sjaju tvojih očiju scena peta: stojim sam, tebe nema……
i, tako… nakon nekog vremena izblijede rijeci, skoro da i ne primjetih kada, ipak, praznina, ta tupa praznina ne jenjava, skoro da se siri, cijelim bicem i… skoro da vise nicega i nema… nicega osim ceznje…. mogao bih spustit glavu na neku meku zensku ruku i… umrijeti… ne iz sulude ceznje za smrti, iz straha…