[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kasno je

Šuma ovog života izgubi

Lišće naših mladosti

Vjetar se više ne kreće

Kroz složene grane

Njene radosti

 

Odveć je kasno

Jer i tuge u oku

Nerođenog svijeta…

kristalno bistrim suzama

Hrane svoje mlade

 

Ispranim tlom još

Uzdiše navika borbe

I čeka pokornu zraku sunca

Koja nikako da osvijetli

Ove prolazne doline što ih

Kiše sada umivaju

 

Moje i tvoje kiše

 

I zurim kroz njene mutnine

I slušam gromove u daljini

 

Padam tamo gdje nitko

Ne padne

Zborim tamo gdje nitko

Ne zbori

 

jer moje riječi jedino samoćom i

Nerazumijevanjem

Odzvanjaju tim svjesno zametnutim

kutima kojim tek

Pokoje razumno biće

Dajuć svoje olovno srce

Kao simbol zajedništva

Ostavi izniman neizbrisiv

Trag…barem do prvih kapi

Nezasitno puste ljudske krvi

Moje i tvoje krvi

Autor Tomo84

Čovjek sa ogromnim neiskorištenim potencijalom…

Ova objava ima 3 komentara

  1. Oh,kada bi zlo moglo shvatiti zasto ne uzivamo prolijevati krv jedni drugima, onda ne bi ni bilo zlo. A kada bi Dobro moglo shvatiti zasto zlo uziva da jedni drugima prolijevamo krv u svakodnevnim borbama, osim zato sta je zlo i sve ostalo sta p;odrazumijeva zlo, tada ne bi bilo Dobro. Lajkam!*

  2. Ispranim tlom još

    Uzdiše navika borbe

    I čeka pokornu zraku sunca

    Koja nikako da osvijetli

    Ove prolazne doline što ih

    Kiše sada umivaju

    P.S.Borbe su uvijek najteže,al baš tada treba ostati vjeran sebi. 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting