[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Bila je antologijska južina,

Varljivi patinasti amulet istrošenog ljeta.

Ljude je ko listove platana

Raznosio topli vjetar.

A duše su, opijene vinom prošlih života,

Bile odsutne od tih lelujavih tijela.

 

I sve je bilo tjelesno bjesno i tmurno,

A sve svjesno jasno i mirno-

Odsutno u nekom predapokaliptičnom taktu.

Životarili smo po tuđem zadatku.

 

I sunce je mutno, kao tuđe sjalo,

I ja je postalo tvrdo i malo,

Okovi rata,

Granice svijesti nevidljive oku,

Neshvatljive umu,

Stegnule su omču oko vrata.

 

I rijetko tko se oduprijeti smio,

Ovakve južine ruše,

I one čiste i velike duše,

Ali tko nije pokušao,

Sigurno nije uspio.

 

Je li, zatim, pala kiša, ili nije,

Ne znam više:

Buđenje u drugi san,

Sjećanje briše…

 

Srest ćemo se opet, to znam,

Ako ti išta znači, ponudit ću ti ispriku,

I neću je očekivati od tebe.

Popit ćemo malo vina

(Na boci baš ta vinorodna godina);

I prihvatiti:

Bila je to samo antologijska južina.

Autor tom3

Odgovori

Subscribe without commenting