[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Dok su lomljene
šutnjom kao mačem
moje ispucale hridi i napukle grane,
ti si me opjevao, utkao u rime.
Cijelu si me istražio kao da si slikar.
U živu riječ utkao oseke i plime moje duše,
pretvorio u stih dah moje nutrine.

Dok sam u suzama oprala tuđe noge,
čekala u beznađu samo ljudsku riječ.
Kao pašče ispod gospodareva stola,
ponižena žena u pepelu od bola,
ti si me opjevao, u stihovima oslikao,
a ni jednom riječju nisi me zatražio
tebe voljeti, tebi vratiti, na stih ti stihom platiti.

Naprosti si dao.
Dao svoju dušu, dao svoje srce.
Kako je život izokrenuta igra
Poput pijanca i lutalice
razdjelih sve biserje i ruže
u prašinu što upija mi suze.
Jedna druga ruka, svu mi ljubav uze.
I dok tišina kriči radi para ruku
ti me svojma grliš u svome divnom duhu.
I sve noći neprospavane
čuvaš me od tame.

Moje plišane igračke slažeš mi uz glavu
da me čuvaju u mraku.
Brišeš suze moje krilima svojim
anđela što bdije
Kažeš: ”Dobro mi je!”,
a ja znam da patiš.
Kažeš: ”Dovoljno sam dobro tebe da čuvam.”
Ma kako da ti toliku ljubav ikad vratim?

Pokupio si sva raspukla stakalca
kao razbijene kristalne vaze
što razbiše ih neke tuđe ruke
i bez pola muke
dok krvare od stakla što ti meso reže
ti ih riječju vežeš.

Sad ih vjerno ljepiš svakim stihom svojim.
Ti oblog si medni dok u bunilu gorim
razlomljena,
nakon tuđeg mača
ti mi vidaš rane.
Dodiruješ srce,
dijeliš moju muku.

Ti anđele svjetla
kroz trnje života
u hodnicima tame
ništa ne tražeć zauzvrat
dišeš – samo za me!

Autor Lirana

Ova objava ima 9 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting