[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ostali su utapati svoje pogrešne vizije
u hrpi vinjaka i rakije :

“Za Rusiju !
Za Rusiju !”

 

U istom trenu nestade jada,
sobu napuni veselje i zanos,
svi se dignu,
čaša udari čašu :

“Za Rusiju !”

Etilni alkohol preplavi krv,
pjesme, uzvici su naši, na našim usnama :

“Za Rusiju!”
Poletjesmo !!;

i vidimo stvari, koje se inače ne mogu vidjeti,
iz zraka seljake – gladne i nejevoljne,
crvene zastave ,
je li to samo privid ?

Zagledasmo ploveći na drvenoj lađi,
prazna sela -samo pročelja !
i cara, kako se čudi ljepoti nepostoječih kuća…

Ali lađa ide dalje ,
pokušavamo je zaustaviti,
ali ona leti sve brže,
ispod nas maglovita brda i planine Urala,
kad odjednom,
uhvati nas mraz i zima,
pod bijelom odorom
spava vječna šuma
jelki i breza…

ali mi ne marimo za to,
kao da nas nešto grije iznutra,
uzvikujemo od sreće
i gle ga čuda !

Odjednom lađa stade,

okrene se i poleti
nazad prema zapadu
i opet se mjenjaju  se šuma,
planine i jezera hladna.

I gle ! Eno cara, zaspao u svojoj kočiji zlatnoj
usred jednog bogatog sela
a mi mu dovikujemo:
“Miči se zloduše i babo! Ti i tvoje hijene!
Upropastiti ćeš i to jedno selo koje imamo!
Ne ostajemo dugo nad njim,
letimo dalje,
pa mi se vračamo kući !

Lađa se pretvara u drveni stol, na kojem sjede
četri uznojna i smrdljiva pijanca !
Ibez ikakve muke mi sliječemo – zabijamo stol u drvenu kolibu,
padamo na pod od silnog udarca, sve se miče i pomiče,
odvaja i udvaja, a alkohol se pjeni na našim ustima :

“Za Rusiju !
Za Rusiju !”

 

Lađa poliječe još jednom,
plovimo kroz tunel,
koji vodi u budućnost,

kad tamo nad jednim gradom,
vojnici ubijaju seljake —-

Pucnjevi rezko odzvanjaju
po zraku učinivši naše povike neslušnim –
Zatim nastade tišina i šutnja
modru rijeku napuni crvena krv…
gusta  žuč iz srca preko mlina teče,
u kotlu mrtva tijela,
u bljuzgi nestaju… u gustoj bljuzgi nestaju…
snovi naši budući..

O vodi nas lađa dalje od toga !!

Vrtlozi, vitlozi,
krugovi, šarke i šešarke
ludost , ludost !!!
Pred očima žare ulica St.Petersburga,
stavljamo se uz bok kočijašima,
letimo jako nisko
jedan od nas, možda čak i ja ,
kupi siroče sa krova, da vidi to naše leteće čudo…
Na licu osmijeh i sreća
a kad smo več u gradu uzečemo i par žena,
da okuse čari anđeoske kočije !!
Sve je puno – zauzeto !

A gdje nas lađa vodi ?
Na bal ! Na bal !

Urlici i pomutnja,
mržnja i prezir,
ali nas nije briga
za bogato društvo,
zavrtimo se svi skupa s najbogatijom baba-rogom
i  onda je – bog nam oprosti-
skidamo do gola,
neka svi vide da nije ništa drukčija od nas,
obečaje nam vješanje i streljanje,
i iako nam preti, nama je pomalo žao,
“žao nam je carice”
pa joj vračamo šešir…

Pa idemo dalje, nema stajanja :

“Za Rusiju !
Za Rusiju !”

 

 

Autor brajmond

Ova objava ima 3 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting