[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U mojoj darovitoj zemlji povjetaraca,

neki je kruti namjernik došao napraviti reda.

Maestral je tiho povukao mnoštvo daraka,

oplijenio bure, svrstao jugo u dva razreda.

 

Pobožno vjetrovi moji iskazaše svako gostoprimstvo

jer to nam je polog vjere naše i naših strujanja,

ali tek potom je nekako stalo stradavati posinstvo

jer oganj je kuljao iz duplji, bilo je vrijeme bujanja.

 

Valjda su zato izgledale plamene oči, pune žara

kojemu nikakav povjetarac nije priskočio

pa se razvio požar u nedostatku prirodnih stražara.

Umjesto krutoga reda, plamen je okolo kročio.

 

Svaka je sitnica počela gorjeti, i šapat, i tišina,

a posebno se znao požar na požar raspiriti

jer plamena stihija sama si krči put do visina,

zovnu je Gospodar koji htjede u zemlju zaviriti.

 

Jugo se potiho stalo nakupljati u jedan mah,

a nevera navali bez ikakva ograničenja;

vjetrovi se pomiješaše, takav bio je Božji dah,

a samo maestral zadrži snagu naređenja

 

i progovori poslušno sve što se događati stalo

makar se bila potajno naslagala vrućina.

Proročkom snagom vjetrovlje požar spašavalo,

ali je sva izgorjela kruta disciplina.

 

I reče mi Bog na zgarištu zemlje povjetarca

neka odem daleko, progna me na sve strane,

kazni me ljuto za moje greške umornog starca

te ja pokleknuh duboko i odoh u nove dane.

 

Tada se sastavih na nekom nebeskom proplanku

jer darovi mnogi nemaju gdje nasloniti glavu.

Bog mi se smiluje, obeća mi novu zemlju tanku,

imanje i grad, riznicu nebesku, rumenu i plavu.

 

‘I da više nisi nikada dala se zamotati’,

prozbori anđeo sa svijetlećim strijelama:

‘Jer tvoja je greška talente zakopati,

a tvoja je zapovijed proširiti plama!’

21.07.2016.  00:36

 

Odgovori

Subscribe without commenting