[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Iz mrklog jarka, vadim tijelo bez duše,

Dok me sveti plamen ne proguta,

A vjetar mi hladni u leđa puše.

 

Križ mi na leđima teži od života,

Jer još crna smrt po zraku luta,

A u ruci mi leži još nikad viđena ljepota.

 

Dva su mi zlatnika iz očiju pala,

Samo mi kletvu sada uši čuju,

No već će vjekovima meni klicat hvala.

 

Nekad život, sad na usta mi izlazi,

Što hoću vidjet pravu sliku Boga,

Al mi oko moje samo ljepotu pronalazi.

 

Iz reza smrti stvorih najvećeg diva,

Mudraca što razdvaja mora,

I majku što drži sina, dok on vječno sniva.

 

Iz reza smrti nebo ukrasih životom,

Na istom nebu stvorih pakao i raj,

A svetost me prozva ljudskom sramotom.

 

Ne znadoh što vrijeme u satima nosi,

Pa darovah žrtvu jadnog mi života,

Za biće što svu ljepotu bez milosti kosi.

 

I sad još zazivam i oplakujem Boga,

Jer je anđela sramote,

Čovjek uzeo za svoga.

Posted by Lari Ivancic

This article has 3 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting