[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Anđeli se još i danas boje pakla, ali ih privlače zatvorena i teška vrata, u stablima skupljaju med, u rosi vide samo noć i otok potoka

Upravo tako, samo me jake riječi nose i uzbuđuju, jer samo one nose slabost koja izgara u spomen na prve lovce s kopljem u čvrstim rukama ubojice

Odraz svijeta odjednom se obrće i traži novu riječ, kako bi sve to moglo disati punim i zdravim plućima. Uvijek je tako kada se nameće ovaj magični ritam prvog krika, a priča bježi, jer nema tog izvorno novog lika koji bi izdržao duge sjetne šetnje i strah od novih susreta.

Meta sam prolaznika, u ovom nezaboravnom trenutku, koji sam skovao samo za sebe, oni su moja bol, vatra, i vrata suglasja, a ljepota neka pati, da bi sama bila rođena, i živjela od života koji se ničemu nije nadao, a eto, dočekao je i starost vremena i prvu ozbiljnu strast

Žalost, ili bilo koji drugi prazan slog, put, pa živci i meso, dolaze, prelaze prugu, a u vlaku sedam dana nema nikoga, jer table na postajama vise prazne bez riječi i imena. Svi vagoni plamte od svjetla koja nezaustavljivo gore, zvona zvone, putnici čekaju, ali vlak ne dolazi. Dogodilo se to one zime kada su nestala tri prometnika. E, tu bi mogla početi priča, ali i nju je zlorabio seoski učitelj, koji je uporno tražio svoj izgubljeni jezik, učitelj čija je žena patila od manične depresije i popila tog dana cijelu šaku tableta.

A svjetlo i dalje gori, gori danonoćno. Dva konduktera zalijevaju ruže, dva oka obilaze brda u nastajanju. Čekat će tako šest svjetlosnih godina, da bi mogli rećim sasvim otvoreno i decentno – Stali smo, jer i vrijeme mora stati, i vratiti se svom beskrajno malenom prapočetku.

Ne mogu više, to smo toliko puta čuli,

ne mogu više, prošla je ponoć,

ne mogu više, jer sutra opet moram tražiti ključeve,

i tako se to nejutro pretvara u dan, koji postoje nedokučiv i nesavladiv semantički problem.

A da je bilo samo malo više trave u žilama, bilo bi u tom budućem jutru malo više svježine i blažene distopije

Tko bi se tada sjetio tražiti sebe, onoga kojega nikada, ama baš nikada nije ni bilo.

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting