[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Slučajno prolazih mirnim parkom…

Klupe između visokih tamnih borova bile su prazne…

Nigdje nikoga…samo tišina i ja…samo fantastika svuda…

Grlice su skakutale s krošnje na krošnju…možda si ti bila jedna od njih…

Više te se i ne sjećam…tvoj lik odavno je izblijedio u mome sjećanju,nestao…jednostavno nestao…

Dok,daleko od praznih klupa što čekaju zaljubljenu mladež da im postanu čarobne lađe na nekom mekom,egzotičnom putovanju,nisam ugledao jedan stari spomenik…

Bio je sasvim običan,poput svih ostalih počivališta na velegradskim grobljima…

Anđeo,na visokom,širokom stupu,pognuo je glavu…stoljećima gleda u zemlju…

Statua,prvotno bijela,sada je obrasla gustom mahovinom…samo su oči jasne…

Pogled toga bića i tamno zelenilo mahovinastog pokrova bili su savršeni kontrast…

Amelien…

Jedina riječ koja je obasjavala stari grob…

Je li ime osobe ili njenog anđela čuvara,nisam saznao…

Sjeta me uhvatila…kao da sam jedno s dušom pokojnika…osjetio sam umiranje i blagi dodir svjetlosti što je uslijedio…

I tada je sve nestalo…osim prikrivene tame što se pružala parkom…uskoro će noć…

Ugasit ću svjetiljku u svojoj skromnoj sobi…sanjat ću…

Možda upoznam Amelien…

 

Posted by Ellenhyll

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting