[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Jedno proljetnje popodne u parku svoje mladosti spazih

Anamo odmah pored rijeke,  do mosta gdje  za ruku vodih

Godine neke davne djevojku naravi čudne, dok sam bio izgubljen i tih

Ona čas otresita, čas nijema ko kip, vidjeh cvijet malešan zbog kojeg zasuzih

Rekla mi je tada da  ljubav naša nije u stvarnoj sreći, već u punoj para vreći

Čuvao sam u desnoj  ruci svojoj maleni žuti cvijet da joj dam, da je volim htio sam joj reći

Eto tako me taj isti cvijetak maleni podsjeti na prošle dane u iluzornoj sreći

Vidio sam poslije nje, djevojke mnoge krasne, što prođoše kroz moje ruke strasne

Iluzija opet, još poneka laž nova, al u srcu sjeta na cvijet maleni, nikako da splasne

Ne znam da li ću ikad zaželjeti, uspomena na cvijet mali iz mog srca da nestane

Amarant je to tugo moja koji će u meni do smrti da ostane

 

Autor Adem Garić

Ova objava ima 6 komentara

  1. dobra pjesma pravo, ne znam dal si znao da ta vrsta žutih cvijetova opstaje i tokom zime, bez obzira koliko snijeg htio da ubije taj žuti cvijet i prekrije ga hladnočom i isisa sok ljubavi iz njega, u njegovom srcu ostaju ti svi sokovi i na proljeće prvi se budi, tako sam barem ja naucila na casovima biologije 🙂 tako ako je taj žuti cvijet onaj pravi, ne brini zima mu neće ništa uraditi, ma koliko se trudila. srdačan pozdrav

    • nisam znao, al eto sada znam, hvala meliha na zaista korisnim informacijama 🙂 možda mi posluži nekad, ko će znati, život je suviše nepredvidiv, srdačan otpozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting