Amarant
Jedno proljetnje popodne u parku svoje mladosti spazih
Anamo odmah pored rijeke, do mosta gdje za ruku vodih
Godine neke davne djevojku naravi čudne, dok sam bio izgubljen i tih
Ona čas otresita, čas nijema ko kip, vidjeh cvijet malešan zbog kojeg zasuzih
Rekla mi je tada da ljubav naša nije u stvarnoj sreći, već u punoj para vreći
Čuvao sam u desnoj ruci svojoj maleni žuti cvijet da joj dam, da je volim htio sam joj reći
Eto tako me taj isti cvijetak maleni podsjeti na prošle dane u iluzornoj sreći
Vidio sam poslije nje, djevojke mnoge krasne, što prođoše kroz moje ruke strasne
Iluzija opet, još poneka laž nova, al u srcu sjeta na cvijet maleni, nikako da splasne
Ne znam da li ću ikad zaželjeti, uspomena na cvijet mali iz mog srca da nestane
Amarant je to tugo moja koji će u meni do smrti da ostane
Dobro ispričana priča. Obilježila te, formirala mišljenje.Možda jednom jedna žena poželi dobiti taj cvijetak. Pozdrav!
možda, tome se nadati :) hvala marija, pozdrav :)!
eh što je morala govoriti o ljubavi kad se pare potroše a aljubav ostaje
pozdrav:))
eh što je morala, morat će pitati nju :)))
grande pozdrav!
dobra pjesma pravo, ne znam dal si znao da ta vrsta žutih cvijetova opstaje i tokom zime, bez obzira koliko snijeg htio da ubije taj žuti cvijet i prekrije ga hladnočom i isisa sok ljubavi iz njega, u njegovom srcu ostaju ti svi sokovi i na proljeće prvi se budi, tako sam barem ja naucila na casovima biologije :) tako ako je taj žuti cvijet onaj pravi, ne brini zima mu neće ništa uraditi, ma koliko se trudila. srdačan pozdrav
nisam znao, al eto sada znam, hvala meliha na zaista korisnim informacijama :) možda mi posluži nekad, ko će znati, život je suviše nepredvidiv, srdačan otpozdrav!