Alemun
Zar nisu fenjeri
tek tračak svjetlosti što u noći leluja
pa se gase prvim dahom zore
Zar nismo to mi
u vlastitom treptaju, tihom gašenju svom
i čekanju pustom
Pa kad sve bjelina postane
da traje na vječnost kratku
crno si sunce nama ti
crno
ko zar na dušama našim u koje se zamotasmo
u plahte, što drhte
pomno čekajuć da Bog ih uzme i pripremi
za neke druge, poslije nas
pa da i njih u isto obuče
od prvog do posljednjeg
od posljednjeg do prvog
I dva šaptača
na ramena da postavi zemlji ilovači
što se pod zvijezdama sasuši
kako bi ispravnim putima hodili
oni što uspiju loše i dobro razlučiti
kad svijest im njihova uguši
zlo što iz njedara, ko kaurin progovara.
Zar nije kap, što se rodi
ni sami ne znamo otkud i kako
tek prolaznik, suđeni putnik
od izvora ka ušću, onako
kako je zapisano
da svoje lice nema, u moru sličnih da stopi se
i kraj da dostigne, dok se u novu kap
ne pretvori
To smo mi, dobro u zlu
zlo u dobru, koje ne postoji
minut u vječnostim što se od beskraja k beskraju broji
Rođenje je smrt
a smrt rođenje ponovno u drugom stajanju
pa zar tamo hodimo svi
s krikom il bez krika, u sebi
Ahbabi moji, što mi značite?
kad ni mene ni vas nema poslije
kad iz ibrika praznog vas se život ispije
i što mi trebate
tek čekanje da ublažite moje
i ja da ublažim nekom od vas
osmijesi vaši su vapaj naš
a vapaj smijeh drugih
pa čemu očajavanje, a čemu i smijeh?
Zehretun il’ je lijep, il’ otorvan
ako je lijep, sam za to ne zna
ako je ono drugo, onda je spas za vas
što riječ valjanu ne znate
a izlaza vam svakako nema
Alemun vam je i ovamo
i onamo.
