[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nemoj mi lomiti krila u letu vežući me za sebe,
ja nikad neću biti pitom jer u divljini sam stvoren,
i nemoj me pratiti jer ja ne znam kuda idem,
samo me ljubi kada dođem,
ne pitaj kad se smijem,
ni kad sam slomljen.

 

Ja živim svoj nemir,
i nemiri su moje najveće borbe,
budi moja utvrda i neka ja budem utvrda tvoja,
od koje ću u svijet da krenem,
i u koju na kraju ću ponovo da dođem.

 

Opet ti kažem,
za mnom ne kreći,
moji su putovi smjerovi vatre što plamti u meni,
vrlo lako možeš u njima izgoriti,
s moga broda možeš bacati sidro,
ali znaj,
nećeš me tako uloviti.

 

Pusti,
samo pusti sebe,
i daj vremenu da traje,
nemoj život prekrojavati,
davno je već on u najljepše odijelo skrojen,
obuci ga na sebe,
i sa sebe obasjaj nebo u najljepše boje.

 

Nemoj nas spajati,
mi nismo jedno,
niti ćemo ikad to biti,
uvijek ćeš imati nešto svoje,
i ja ću uvijek imati nešto moje.

 

Ne kradi me od mene,
to neće biti ljubav,
ljubav se ne može imati,
ljubav nisam ja,
ljubav nisi ti,
ljubav je među nama.

Autor Bruno Dronjic

Rođen u Osijeku 11.3.1993. godine,gdje i živim.Trenutno studiram filozofiju i Hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Osijeku.Uz čitanje, pisanje je, ne samo hobi, već i način življenja. Poezija kao vježbalište misli i rijeći, otkriva neviđene predjele.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting