[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pitaju me često neki ljudi strani
Poznajem li strah, tapkam li u tami
Žele znati kako je na kraju puta
Kada duša polako počinje da luta
U neku drugu priču, u neko drugo sutra
Gdje više nema ovozemaljskih jutra
Pitaju me tako a ne znaju da boli
Što ovo tijelo slabo i dalje život voli
Ovaj ovdje, na zemlji, veseo i moj
Ovaj ovdje, na zemlji, ljubljeno svoj
Odgovora nemam, strah me priznat hoću
Ne brojim dane, ne podnosim samoću
Želim samo da mi na kraju puta piše
Voljena je bila i ništa drugo više

Posted by Mirik195

Žena, majka, nesuđena pravnica, diplomirana ekonomistica. Pišem odkad dišem.. Zaljubljena u pisanu riječ, u igru slova na papiru. Sanjam kućicu, vatru u kaminu, brdo knjiga, pisaću mašinu i beskrajnu inspiraciju...

This article has 3 comments

  1. Uvijek sam se pitala. Izgubila sam nekoga zbog bolesti, i pitala sam se kakav je to osjećaj kad se približava taj trenutak, ne možeš ga spriječiti, a htio bi živjeti.
    Malo si mi to razbistrila. Hvala ti!
    Ne znam kroz što točno prolaziš, i postoji li ikakva šansa da se sve preokrene, ali iskreno ti želim da se to dogodi.
    A dotad, živi i dalje! Proživi do posljednjeg trena!
    Ona nije imala bogzna kakav život, i to me nikad neće prestati rastuživati. A ti ostavi voljenima uspomene na ispunjen i sretan život, da im bude lakše.
    Veeeeliki zagrljaj šaljem

  2. Draga plavo_sunce,

    pisala sam pjesmu u prvom licu, a zapravo u mislima i pjesmi je netko drugi tako da je to pitanje i meni nepoznanica, ali bih voljela vjerovati da je ovako kako sam napisala u pjesmi. Dugo sam razmišljala o tome i o ovom životu i prolaznosti i kako nažalost dobri ljudi prerano napuštaju ovozemaljski svijet.
    Uzvraćam zagrljaj i žao mi je što Vam ipak nisam pomogla i iskreno mi je žao zbog gubitka voljene osobe.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting