[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Koliko sam se borila,

odupirala se tvojim riječima,

pogledima,

pažnji,

tebi općenito.

Koliko sam snažno

pokušala odbiti te od sebe,

kako sam bila uporna.

 

Uzalud.

 

Pokušala sam skriti

od sebe i svijeta

koliko si se uvukao pod kožu,

koliko si počeo značiti.

 

Živjela u beznađu,

pokušala te uvjeriti

da mi je drugi u srcu,

da me pustiš na miru.

 

Što sve nisam,

samo da se ne dogodi

ova ljubav.

 

Uzalud.

 

A sad kad znam

da postoji nada,

shvaćam da ne postoji

samo za mene.

 

Ne trudi se reći

da nisam u pravu.

Jer čula sam riječi

koje si izrekao.

 

Kamo sreće da nisam bila tamo

u tom trenutku.

 

Kako sada dalje?

 

Što činiti?

 

Ti, naime, ne vidiš,

koliko me činiš slabom,

unatoč svoj mojoj jakosti.

 

Ti ne vidiš

da ne mogu podnijeti

biti stranica trokuta.

Ne želim.

 

Autor plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu. Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

Ova objava ima 4 komentara

      • Osmijeh ipak govori vise. Kao kad dijete otvori bozicni poklon prizeljkujuci da je to nesto sto vec dugo zeli i onda ona zapanjenost pa izljev srece kad shvati da je…znaci mi vise od rijeci.
        Btw. evo vratih se nakon 7 godina na portal, citao malo svoje pjesme, komentare, ugledao tvoj pa onda i tvoju pjesmu i rekoh, zasto da ti u prolasku ne dobacim osmijeh 🙂
        Pises lijepo i iskreno, nastavi tako!

Odgovori

Subscribe without commenting