[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
U meni se rađa izvrnuta osoba, koja šalje svoj krik ostalim začahurenim ljudima,

Pokušavajući doprijeti do njihove podsvjesti shvaćam da je cilj samo sredstvo manipuliranja,

Poput lutaka koje su bespomoćne da same odigraju svoju predstavu;

 

Blistave morske sirene me dozivaju svojom pjesmom u smrt,

I svaki pokušaj odupiranja rezultira još većom željom prepuštanja,

Bez mogućnosti  povratka prepuštam se i postajem blijeda lutka, postajem začahuren;

 

Osjećam se poput koralja koji godinama rastu da bi pokazali svoju ljepotu, svoju moć

Ali onda kad narastu shvate da su to činili da bi im se drugi divili i ne pronalaze osjećaj ispunjenosti u tome;

 

Možda je bolje ipak ostati začahuren, ostati kao i svi, prilagoditi se masi i biti zaštićen,

Možda je bolje pritajiti u nekome mračnom kutu, uza zid zgrade i gledati sunce iz sjene,

Gledati a neosjetiti, slušati a neshvatiti, ne nadati se i biti prividno sretan;

 

Možda zaista treba mjenjati maske bez imalo grižnje savjesti, stvarati novog prividnog sebe,

Možda je tako bolje, ako te to čini sretnime….

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting