[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Vele da su prodali me vragu,
da su uzeli mi domovinu, sve;
uzimaju strance kao radnu snagu,
samo ne znam gdje.

Hrvatski poslodavci, braćo i sestre,
poslodavci moje domovine
traže da se žene prave nevješte,
samo da se dokopaju lovine.

Oni traže pod prijetnjom otkaza
neradnike, hebivjetre i skitnice;
oni žele gubitnike sviju staza,
oni sebe drže kao žitnice.

Ne daj, dragi Bože, da pokušaš raditi
jer ćeš tada vidjet’ nedostatke,
greške što ih teže svi posaditi
kao pačiće u redu iza patke.

Ako veliš da još više plaće želiš
kad su nedjelje i blagdani, i svetki,
tada s njima plijen podijeliš
jer su pravi novci rijetki,

oni koji odlaze u sredstva za rad.
Moraš glumiti da nešto radiš,
čekati i pronalaziti si hlad,
pričati da svašta gradiš,

mada nemaš kraj sebe alata.
Tko to vidi, tko to zna
kad se svatko samo plaće hvata?
Ubrzo ti slijedi nagrada:

verglaj, sestro, tko se buni
i tko viče na sve strane
da pas laje prema luni,
da ne broji sate, dane,

da se ne zna ovdje, u toj zemlji, ništa.
Ako izdaš radnicu i kolegicu svoju,
maknut će je s poprišta,
dobi’š plaću njenu, i plaću tvoju.

Gdje će stranci raditi i djelovati
kada ne znaju naš jezik, niti govor?
Radit će i neće vjerovati
zašto pobrali su lovor

kad uopće nisu novce tražili.
Prije posla moraš pitati za plaću
jer po tome su te mjerili i snažili.
Radnici će otići i platiti daću.
‎subota, ‎1. ‎srpnja ‎2017. 16:53:24

 

Odgovori

Subscribe without commenting