[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Na Mosalli

Ah,
prijatelji dragi,
braćo moja i sestre moje.

Zaplačite mi barem malo, licem o lice.
Budite dadilja mojoj osamljenoj duši
i oprostite siromašnome šejhu misli, haman grešne.

Nema one,
štono je oči više ne gledaju,
štono je ruke više ne miluju.

Nema one čiji je šapat budio usnuloga slavuja,
čije su smijavice zorom igrale igru radosti
i čije su usne o sutonu ljubile zabrinuto lice.

Allah je drugome obećao moju dragu,
a meni darovao bezgraničnu tugu.

Čime samo zaslužih toliku kaznu – da mi je znati,
pa zar će vječno trajati ova bol
i gorjeti moje vatre.

Puknut će moj napeti luk,
vjeđe u suton od tuge potonuti,
uzdah će cvjetnu livadu poharati.

Da mi je Allah barem podario pramen plave kose što na bagremovinu miriše,
ili njenu svilenu maramu ,
za utjehu meni grešniku,.

Zašto mi rekoše da vrijeme sve rane liječi,
kad moje sve više bole,
a mira mome biću nema.

Svakoga jutra ja prvo potrčim na Mosallu, pročitati sudbinu zapisanu u nebeskim zvijezdama.
Kao da sam mahalski prorok postao,
ja uvijek pogodim da ću danas za njom opet tugovati…

i kako se zvijezde redom siromašne gase, tako se gasi i moja nada,
a tuga u zelenim očima zavlada,
što na nebu nestade tolike ljepote.

Isto kao što nestade nebeske igre,
tako nestade i moje drage,
samo jutarnja tišina prekriva našu mahalu.

Ah,
prijatelji dragi,
braćo moja i sestre moje.

Zaplačite mi barem malo, licem o lice.
Budite dadilja mojoj osamljenoj duši
i oprostite siromašnome šejhu misli, haman grešne.

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting