[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Subota u jutro, iz pekare miriše,

baš u tom dijelu ni drveta nema,

tek, prodaje se plac, a na tarabi

mobitel piše i fiksni broj sa strane,

miris kruha u zraku zove u ljepše dane.

 

Znam, kada uđem, šanse su pola-pola

da ću nju vidjeti, i još da će me poslužit’.

Nije to ljubav,nema tu ni sreće ni bola,

samo bih jednu naročito sličnu njoj,

e nju bih htio ljubit.

 

I još smo si i dobri, radili smo skupa,

i još je lijepa i smijat’ se voli,

nema pojma koga u njoj vidim,

ili možda ima,

al’ misli da me više ne boli.

 

Dođem na red,’Plavi, izvoli’.

Promrmljam brzo-‘dva hambi peciva’,

pogledam je kratko, jer ne smijem duže,

da ne krenu sjećanja i bol neizreciva.

Autor DrugiNacin

Ova objava ima 4 komentara

  1. Jaoooo ova ubija….doslovno osjetim miris kruha…i doslovno znam osjecaj kad netko treci slici na nekog tvog koji vise nije tvoj…to je takvo mucenje a opet neka radost…uffff.

  2. Sve si rekla. Uvijek mi ‘sjednu’ komentari u kojima smo pogodili jedni druge. Ma više je radost. Mučenje dođe kratko u nekom trenutku, radost traje zato što znam da je ona dobro.

Odgovori

Subscribe without commenting