[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

“…Vjerojatno sam osjećala da me ti možeš vratiti na početak,

pre početka mene same.

Na onu iskonsku pustopoljinu

gdje su sve dimenzije preslikane jedna u drugu

i gdje susrećemo sebe.

U tebi sam prepoznala dio moje vječnosti

i za njega se vezala krvavom posteljicom snova

da se nikad ne odvojim,da se nikad ne rodim iz njih.

Bar ne u ovu stvarnost.

Hodala sam tobom kao predjelima duše

i čudila se koliko mene ima na svim tim raskršćima

i zbog toga voljela te još više.

Jer sam znala kojom god stranom krenem

da ću opet sresti upletene nas dvoje

u fino tkanje sjećanja na sadašnjost.

Nisam bila sigurna da li si izašao iz mojih buđenja

ili su moja buđenja proizašla iz tvog sna,

jesam li doputovala iz zemlje zvane Zauvjek

da te povedem sa sobom

ili si me ti doveo iz beskraja da ti budem putokaz

Nisam znala da je nezaborav umijeće

a ljubav sposobnost srca da oprašta

Ti si me naučio tome.

Kome

da se vratim

kome da oprostim

koga da volim

ako me ti zaboraviš?

U tvojim očima više se

ne prepoznajem.

 

 

 

 

Posted by Antonia ( Nia)

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting