[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dim cigarete što ga ostavljam iza sebe, stoji mi bolje nego ikad.

Dok se pretapa u svakakve neuvjerljive oblike, daje ovim trenutcima poseban izraz zadovoljstva. Neopisivim u mojim vamp koracima što odzvanjaju gradskim pločnicima.

Najprije te lagano obavije, u trenutku izgledajući poput oblaka nestvarno i magleno, a onda ko kakvo rajsko biće iz prastarog mita, samo u potpunosti isplivaš iz njega.

I  kao da se ništa i nije desilo.

U stvari ništa se i nije desilo, ali imam osjećaj da jeste jer nekako sve izgleda drukčije… Imam  svoj svijet, i nebitno što je on tako mali… sve je u ovoj šetnji koju sam tu stavila. Ona je sada pod nekom sopstvenom lupom kroz koju posmatram sve na sebi, i svu svoju gracioznost, zavodljivost i govor tijela.

Tražim neki novi način kojim ću da dokučim svoj unutrašnji mir, ona sitna zadovoljstva koja me podižu.  I dok tako postojim, pomalo detinje snena, bacam oko i na kojeg usputnog prolaznika. Zašto da ne, i to uporedno posmatranje ljudi, kad je prilika tako savršena?

Toliko ljudi oko mene, užurbanih u svome uobičajenom nadahnuću, da ne primjećuje ništa osim sebe.

I ne primjećuju da je ovo ipak odvažnost- raskopčati dva mala dugmeta više na košulji… i uzeti jednu tako običnu, malu cigaretu, zapaliti je. Koračati i udisati punim plućima, i dobar i loš vazduh.

Biti poseban, bar negdje katkad u djelićima vremena.

I evo danas je baš taj dan.

Ne znaju da je to što osjećaš kao da se pustiš niz vodu… nosi te ludačkom brzinom neka čudnovata struja. Ne znaš kud ideš samo znaš da ideš i da je to ono što ti je trebalo. Ova pozornica, dok svi žive za sebe, neprikosnoveno vladaš.

Nije bitno ko koga tu vidi, ni koje kome zaista važan- samo si slobodan, ali ako ništa bar takav osjećaj imaš…

I to je ono zbog čega si tih 20 minuta koraka, najviše sretan.

Autor milanak

Odgovori

Subscribe without commenting