[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

stotinama već puta prođoh kroz isti ovaj promukli park
pomalo je tužno
zaboravljeni kišobran poput izblijedjela osmijeha ostavljen na ogradi
lice bjelasa mu se na mekom svjetlu nekih starijih lampi
hladni prsti što miluju hrapavu kožu okolna drveća
sa sjetom i nekom tihom čežnjom
neka jača svjetla u daljini i bliži otkucaj zvona kao srca drugog nekog
ljudi prolaze
jedan za drugim
gledajuć tek u pokisli pločnik i utihlo lišće
drugdje tuđi životi teku
ostavljajuć poljubac samo posljednji prije zime a svi su nekako slijepi
ima li budnih još u ovom požutjelom gradu
ili tek ja još mogu sanjati
a ljudi oni samo živjeti izgleda znaju dok jednog dana
ne zaborave sebe negdje ovješena otpuštena i iščezla nadasve
a čempresi ne ostanu sami šaputati
i na kraju dok život cijeli u potpunosti ne izgubi smisao
ostavljajući se lutkom u nekim naizgled tuđim rukama
a zvijezde nigdje na vidiku
zapušteni prolazi u strane prošlosti nekad naše
njihove nekad svoju ja nikome ne dam
ja smisao svoju nađoh
vi nikada svoje ne imaste niste si ju dozvolili
i ne krivite mene
oči svoje ne zaboravih za razliku od vas
njima sljepoću vašu osjećam i jad
i kišobrane sve koje ste ostavili nekad u daljini
pomalo je tužno sve to zaista
ako se sjetite samo kako ste svoje snove bojali
a tko
tko ste sad svi vi zaboravljeni
postojite li uopće

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting