Važna obavijest – od sada smo: poezija.online

Portal PoezijaOnline seli na novu domenu poezija.online. Web adresa poezijaonline.net će još neko vrijeme raditi, ali molimo počnite koristiti i bookmarkirajte novu adresu poezija.online. Također, primjećujemo da se u Chrome pregledniku pojedinačne pjesme ne prikazuju dobro tj. uopće se ne prikazuju. U ostalim preglednicima radi sve normalno. Ne možemo ništa za sada učiniti od naše strane, očekujemo da će Chrome uskoro biti popravljen. Hvala, admin

Dnevnik

Čuješ li zvono dragi? svetost podneva, požuri, imaš još vremena zapeti vlastitim jedrom, otplovit polove i zemlju u mržnji  svojoj, isprazni džepove od kamenja, ako su ti  Ikarova krila U Sunce ne gledaj  – strah od pada i leta? visina ne zapovijeda! Ispravljaš krive Drine vremena, radi kao te volja, sloboda je u okovma kova oko misli zapetljanih podne je u svetosti dana a ponoć već otkucava…

Životi

Jarebica grivna kamenjarka Kadulje vrijeska litica kraljica Ljepotica vječna neponovljiva Pripitomit se ne može Ne da U kavezu kokošinjcu Slobode nema Zarobljena umire. Lasice vrebaju hitre Žedne duše Krv piju. Ćurani otimaju se za hranom Neki u bijegu slomije nogu Braća ga ubiju. Lija se podmuklo šulja Traži rupu u kokošinjcu života Što više vratova zaklat Odnijeti koliko može. Druga i druge nema i nitkomo nije Davi se vratovima Napuštena sama Blago kući u kojoj nije

Kokošinjac moga doma

Kokošinjcu moga doma s radošću su koke nesle, u njemu mir je vlado nitko – nikog nije klao, jarebice i fazani  lasice i ćurani šetali su pokraj koka pjevalo se iz šumarka ptičjim pjevom od uranka a i lija repa duga u dvorištu je bila druga, zbog nje oroz nije plako’ u dvorištu je sretan zemlju zagrebao kad bi svoju  koku zaskočio! Meni ova slika osta’ i nek’ je jer u kokošinjcu moga doma nije bilo niti mržnje niti bola!

Pola u jednini

Vrijeme namješta zemlju k’o jastuk prije spavanja, pod glavom kamene tišine utroba bučno ključa – vrije čovjeka razum plače i smije se nejaki smo  sad –  k’o i  prije nebo  prisvojeno okom skriva vješte zamke uma izabereš misao volje svoje prisvojiš  k’o da je  tvoje uzmeš početak istog kraja istog pitanja –  onda i sada  tko si ? što si? Čije je more šuma trava, jeli u  čovjeku mudrosti,  da podarenim zemaljskim putovima vlada htio bi i nebo pokoriti mišlju vaga dobra i zla – uzaludna nada od nje se…

Nešto…

Hoće li uvenuti?! Zašto si to dopustiti?! Dobro kaže draga kolegica. Bili bismo sretni vidjeti da je sretan onaj tko nije zadovoljan. Bila Njemačka, Irska, ili samo drugi kraj domovine, bilo bi lijepo da se osoba ostvari. Čudan je doživljaj svijeta u tvrdoglavom biću. Kakvo slavlje? Kakvi božji tulumi?! Čak i uz sva iskustva i sve nam znane mane, unatoč zamjerkama i bolima nekih od nas, i dalje smatram da te slučajno nema, trebalo bi te izmisliti. Život je tako zanimljiviji. Bez obzira na sve. Još kad bi se glava…

Zolja

Ne padam na ukuse loše dragi izaberi što te volja, bila zolja Madam Bovary ili Jean-Paul Sartre biraj likove i siguran text uvrstit klasike, siguran je gest – glavni lik treba bit bez ega, samozatajan tajanstven i svoj bez crvenog tepiha i vatrometa vidljivog repa kišnih kometa

Furija

Slutnja zebnja iz daleka stiže Studi nalijeće kužnim zrakom Huči zavija satire melje Urla vrišti ruga smije Vatru riga otrovom kuje Kovitla pijavica premiješta dine Sad ovako Sad onako Pogani vjetar iz pustinje duše Šakama bijesnim nosi baca Pijesak slova u oči slane Zastaje odlazi doći će opet To joj je u krvi iz prošlosti davne Krstiti se moram

PRESTAT ĆU DA PIŠEM PJESME

Prestat ću da pišem pjesme Previše toga govorim Želim ostati na obali Sunce prejako sija Ponedjeljak je Prestat ću da pišem pjesme Mogu ti pokloniti i nešto drugo Mogu sačekati da me poželiš Mogu govoriti o bilo čemu Prestat ću da pišem pjesme Pronađi me sa druge strane oblaka Ongo što liči na uspavanog medvjeda Kad izađeš iz kuće desno Iznad prodavnice Tu ću da brojim zvijezde

SAN

Jednom ću se pretvoriti u more Moja će sjećanja postati magla Moja kosa povjetarac Moje ruke stijene za ptičja gnijezda Moje noge korali koje bereš U šta ćeš se ti pretvoriti? O čemu ćeš misliti dok Nosiš moje noge Koralnu ogrlicu Na svom vratu

Trag istine

12. Sve što jest i nije miruje U viziji beskonačne Svijesti. Pokušaj naslutiti, spoznaji nedohvatljivo, Da postoji u Svemiru i u Ništavilu, Bez prošlosti i budućnosti, Nepromjenjivi plod promjene, Samo sebe spoznaje pomoću Kreacije, Centar kruženja, u vjekove. Oduševi se predajom, ispred Beskraja. 11. Jedan Tri je, a Tri je Jedan Bit Nemira, Tajna Svemira. Tri imena Neimenovanog: Izvor Svijesti, Čin Svijesti, Plod Svijesti. Tajna zapisana u sjemenu Postojanja, Promjena rađa Vrijeme. Onaj koji je rođen iz Ništavila Preuzima ulogu Stvoritelja. To jest Krug Života, prije Života, poslije Života. 10.…

Most, rijeka, voda i luk svoda

Slabe ruke slabih ljudi jake su u pravednosti jake ruke malih ljudi čvrsti stupovi života slabe ruke jakih ljudi slaba spona tijela i uma jake ruke jakih ljudi razmeću se snagom slab um slabih vrlina oslanjat će se na razum jak um jakih vrlina razlikovat će istinu od neistine, doživljeno od doživljaja, racionalno od iracionalnog, znanje od ne znanja, zamka koja je jedino vidljiva izvana, iznutra je važna za spoznaju koju istina ne treba dokazivati nego samo pokazati vidljivo i očigledno, što laž pokušava skriti ispod uma uz pomoć limitiranih…

Nemirne ruke

Gurnuh je niz rijeku Daleko duboko Moru života Lutati po svijetu ko pčela po cvijetu. Ostade ukopana u mojoj pjesmi Mojoj tami i tišini Zapretana u pepelu i osami. Ranjenik u rovu života Grca ječi Suza nema Bole ga nemirne izgubljene ruke Iskopane oči Zaludne neizgovorene riječi Potrošeni dani Nerazumne noći Neke plave kiše Bole ga kose njene

Nisam spremna

Pogledom u sebe, vidim samo rane i ožiljke. Ranjeno povjerenje. Od malih nogu srce puno razočaranja. Što je dublja ljubav, što veća povezanost, dublji rezovi na njemu. A što dublji rezovi, teže se zatvaraju rane. Neki ožiljci se vide. Zašto ljudi ranjavaju one koji ih vole?! Zašto kad otvorimo srce, požalimo što ga imamo?! I opet me opominje um. Podsjeća da ima i priča drukčije ispričanih, da me nisu svi ranili. Priziva u sjećanje ljude koji su podrška i utjeha, prijateljice i prijatelji, braća i sestre po duši. A Božji…

Portal

Kristali, rune, razbijeno zrcalo i komadići svile, moja bol razrezala me po licu, odkud dopire, gdje se stvarala i gdje nestaje, suza? Zar već nisam suha zemlja, zar već nisam umrla, sebe zakopala u tamne zidove svoje bolesti? Čudovišta iz basni, glavni likovi ubojice, ličinke i paraziti, vode me iz obijesti, opet u Sobu Plača.

Jezik roda hrvatskoga

Lijepi naš hrvatski jezik… Tko ga ne bi volio?! Jedini jezik naših srca, srca hrvatskih ljudi. Uvijek bogat raznim bojama, okićen lijepim riječima, slikovit i zanimljiv. Bez njega bilo bi pusto, prazno kao svemir prije nastanka zvijezda. Razigrani jezik Hrvata uljepšava nam živote, kao osmijeh dragog bića u teškim trenucima. Ponosno stoji pred svima, gordo se trseći pokazati da još smo tu i ima nas, da ljubav jezika i naroda nikad neće nestati.

Alfa vučica

Ima očnjake kao ti, ženka vučica bira alfa mužjaka bez straha gusta dlaka i podlaka sa zagrizom oslobođenja od zvuka ispričanog pročitanog, zapisanog; slab mužjak, krade zalogaje – vučici u oči gleda podvijenog repa iznošenog oronulog krzna ni na mjesec ne zavija više pogled mu izvire iz mraka (od straha) kad lišće i sjena zašušti, još tiše u jazbinu se zavuče i ništa više..

Borba i određenje

Spustila se kiša iz smeđih oblaka, niz obzor lica pala na grudi. Toliko je toga u meni. Cijelog života vodim bitke, rijetko koju pobjeđujem, ratnog plijena se odričem. Hoću li nekom budućom bitkom pobijediti u ratu sa sudbinom?! Hoću li dobiti bar nekoliko godina života u gradu sreće u miru?! Hoće li ikada neka čvrsta muška ruka uzeti moju nježnu žensku u svoju, da zajedno izgradimo život, možda i koji novi stvorimo i odgojimo?! Često mislim da mi nije dano. Mislim da je ruka sudbine drukčija, da sam rođena za…

Nestali u vihoru vjetra

Daleko su sva naša ljeta, daleke su jeseni, a jos dalje su nam zime… Nestali smo u vihoru vjetra. Godinama ljetne topline ne donose onaj stari žar, jesenske kiše samo gase ostali zadnji plam, a zimske hladnoće odnose sjećanje na posljednji topli zagrljaj. Nestali smo u vihoru vjetra. Na suncu izgorise sve nase nade, jesenje lišće prekriše posljednje tragove ljubavi nase… A zima, zime ko zime odnesose sve sa sobom … Ostavise tek smrznuta tijela,nijeme usne, gluho srce i promrzle ruke… Nitko ne ceka proljeca jer prekasno je da okopni…

Danica

Sve isto je Iste zore Iste boje mora plavog Miris ruže Dani sunca čekaju noći Mjesec pun žut Danica zvijezda prati Spojeni u snu Zagrljeni Izgubljeni Lutaju u gluhoj noći . Okreće se zalud Blijedi Sjena se vuče Godinama davnim Cijedi se suza Mjeseca nebeskog Sva u šaku stane. Svi njegovi puti A kao da nisu Mora dalje u tišini Noćima studi Tražiti onu Sve mu je Vodilja Danica Očiju boje neba Nikad zaboravio nije Zato je plako