Važna obavijest – od sada smo: poezija.online

Portal PoezijaOnline seli na novu domenu poezija.online. Web adresa poezijaonline.net će još neko vrijeme raditi, ali molimo počnite koristiti i bookmarkirajte novu adresu poezija.online. Također, primjećujemo da se u Chrome pregledniku pojedinačne pjesme ne prikazuju dobro tj. uopće se ne prikazuju. U ostalim preglednicima radi sve normalno. Ne možemo ništa za sada učiniti od naše strane, očekujemo da će Chrome uskoro biti popravljen. Hvala, admin

Velebit se uzdiže kameno

Velebit se uzdiže kameno iz ravnice Zadra Da to osjećaju i ribe u Masleničkom —–Ždrijelu. Možda je to baš spoznao Sv. Donat kao Istinu i osjetio kao Kostobolju u svojem tijelu. Zakovanim pogledom prema Vaganskom vrhu Dok je okretao stranicu misala Ispisanog ———————–Uglatom glagoljicom Nestao mu je osmjeh, stresao se Prekrižio i poškropio čelo —————-Svetom vodicom. (tomisl@v, 16.9.2019)

Streptomicinus

Zemlja je živo bićeled joj se topi sve višešume joj čuvaju tićesa njima ona diše Kada je bolesna kišekroz nosnice kalderacrno nam svima se pišeod istrebljenja era Kojim će streptomicinomupalu Gea riješitto njezin tajni je trinomne želim lažno te tješit Vatra i zrak i vodaoduvijek njezin su lijeksklepaj ti arku tog brodai prati daljnji tijek

Unaprijed gotovo

Kad se sve zbroji i oduzme, nema vremena za žaljenje, niti ono ima smisla. Nazovite me fatalisticom, ali što mi nije suđeno, nisam mogla imati, ma šta da se zbilo. Otpočetka je bilo krivo. Laganje, muljanje i petljanje, moj osjećaj da je tako… Nepovjerenje zbog svega što se nije poklapalo… A s druge strane ono što sam vidjela u pozadini… Ono za što sam slutila da nikad neće pripasti meni. Nježnost i romantičnost, dobrota i toplota, oduvijek je spremano i bilo namijenjeno drugoj ženi. Istina, još boli to što nemam…

Prozori duše

Oči Oči su prozori duše Nekad providni bistri Nekad zamagljeni zarošeni Nekad zastori mračni neprozirni Nekad davno Davno u nekom drugom životu Zauvijek uronjene u mojoj utrobi Oči njene plave. Kameno srce ih razbi u trenu. Nekad noćima i po danu Kroz huku pomahnitalog mora Zavijanje urlike nesnosnoga vjetra Jasno čujem zvuke lomljavu srušenog dragocjenog cakla. Dani su sve kraći Srce studi Zima stiže kroz krhotine prozora duše Heej Konji bijeli Jurite žurno nebeski jahači Prekrite me zaboravom dugim Snijegovima bijelim Krivica me moja ubi.

Šta je, tu je

Nisam sigurna jesam li ponosna, ili samo žalosna. Sve što sam vidjela kad nitko nije, sve zbog čega srce je popustilo, pa se zaljubilo, sad se pokazuje, kad je sretan s drugom ženom. Sve najbolje sad izlazi iz njega. Da, drago mi je što mu se sve sređuje, Valjda više i nije moja tuga njegova stvar. Moja samoća i neuzvraćene ljubavi pripadaju meni. Bio je samo dio uvijek iste priče u mom životu, one u kojoj nije mi suđeno biti voljena.

Osmi dan

Nikad nitko odgonetnut neće nepoznanice u ljudskom umu jel’ čovjek zaljubljen u ljubav pojmom koji bira, kad je nema; srca mudrost ima, al’ voli glumu Poezija nasta’ osmog dana podarena biću neka stvara život duše i zemaljsku priču za Božju djecu, velikoga dara Riječi srok pokreće tok i sliku, a da vidio je nisi, ton i zvuk ne bi bio isti, sklad u bitku, poravna zvijezde i nutarnji luk os je stub za nebeski put i svod za let ptica i siguran ljudski hod Ljubav se nikad odvojila nije od…

ON ONA

Odraz obraza je mijeh jutrom kad se briješ, gledaš u to drugo ja i slatko se nasmiješ Ljepotu ženinu mjerka nesigurnost u očima vidi prvo treba sebi da se svidi, tek onda zagrliti smiješ I treba netko da se divi razlike nisu vidljivo bitne to što muškarac gleda ustvari su pjegice sitne On  se nikad ne mijenja uspravan k’o mladac dječak koji ne dozrijeva ni kad ogledalo kaže starac

NA VRH JEZIKA

puno i previše togana vrh mi jezika,a jezik naizgled mali,dal da rugam se ilimolim Zdravo budi Marijo,kad nitko ne obraća pažnju,a oluja zvana Život ubirežrtve,svijet odlazi u nepovrat,gdje smo mi i naši naraštaji,uspomene izbrisane,budućnostizgubljena od moći bezbožnika,ma idi jeziče u vražju mater,ni ti više ništa ne slušaš, a dobroznaš da govoriti treba,inačeodosmo zauvijek u ždrijelo onogšto u nekim biblijama piše,zove se Apokalipsa…..

Stojim pred tobom, verzija II

Lijepo se složile pjesme ali ljudi nisu, svemirski daleko, a ustvari blizu Bitno je vrijeme zrenja al’ nikako da se uskladi spoznaja s točkom vrenja Vrlinama si uljepšavamo život i posuđene dane al’ prava mjera su mane Osjećaj dolazi iz stomaka iznutra šapne što nevalja Jel’ pred njim zmija opaka Il’ bijelo janje mirno pase i stado ovaca u zbiru mase savjest voli i deveto prase Basne čovjek rado sluša uz emocije koje srce kuša bar se složiše pjesme i duša

Trebaš mi ti

(Plavo_sunce, neizmjerno ti hvala na inspiraciji ) Tvoj mi glas treba, usitinu da me draži.Da mi srce, nadom snaži.Da čežnju moju, stalno bridi.U dubini duše, u dubini hridi. Tvoje oko da me nježno gleda.Da pjesmom suze, ljubav preda.U svijetu zlobe, miluje slatko.Da me voli kada nema tko. Što no svaka briga, uzdahe budi.Da na dodir usne tvoje, lijek mi nudi.Da nemire, medom blažim.U jeku zime, da njih, u noći tražim. I kad melek, po dušu, moju dođe.Kad zemljeni prah kroz srce prođe.I vječnoj tami ja se predam.Ti ćeš biti svjetlo…

Sakriveni smijeh

nekome koga više nema… Da. Ja se usuđujem to misliti. Sunčano svjetlo Slijeva mi se snažno niz lice I ispunjava svaki kutak očiju (imam pred njima samo trepavice) Blistavom bojom tvoje kose I širokim osmijehom finog psa u parku. Kako da ne uzvratim? Kako da se ne nasmijem tvojim veselim očima? I da ne dotaknem pseći mokar nos. Oni kažu da to ne dolikuje. Oni su ozbiljni ljudi, Oni se vraćaju s posla Vukući umorno svoja stisnuta usta Maskirani u sunčane crne očale (da im sunce ne ide u oči)…

CEKAJ ME, PRIJATELJU

(K. SIMONOV: … Cekaj me , i ja cu sigurno doci…Cekaj i kada druge nitko ne bude cekao vise.Cekaj i kada cekanje dojadijer ja cu sigurno doci…) Bol kao teski kamensrce mi gnjeci,pomrcina crnja od nocina dusu mi se slegla;jesi li jos ziv , Prijateljuda li u mislima datum ispisujes,da li osluskujes zvizduk vlakakojim cu se u zavicaj vratitida se zagrlimoda se isplacemoda jos jednom u saku zrno srece stisnemoi ja sapnem: Ovdi je zivot najlipsi! Samo za taj dan zivimSamo taj tren cekama vrijeme cekanjakao vjecnost trajedan je kao…

Bez riječi

Bez riječi, mašte ti i ja ne bi imali svoj svijet užitka, nježnost, ljubav, strast… Ti i ja sa istim mislima… Ti koji me ljubiš u svakom trenutku identično mojim željama, skidaš me snagom misli, upravljaš mojim rukama, izazivaš moje tijelo, budiš ga iz sna… Objavljena 2014

Slavonijo moja

Odnesoše uspomene i SITNICE Oteše nam sve što vrijedi Vrela jedna suza kanu Rado bih je htio sakrit a ne mogu Žao mi žao žao konja. Zlatnih polja više nema Valja kruha sedam kora negdje tražit Odvedoše djecu čeljad našu U topotu oštrom bolnom Konje bijele konje vrane i Posavce moćne jake. Sluge zla izdajnici Prodadoše Slavoniju Domovinu Mater našu Hraniteljicu dukat stari A u duši goloj samoj Još praporci zvone ječe. Zovu I razgone maglu tamnu Sestro moja Sve je moje tvoje samo mi ne plači bbegusic

Stojim pred tobom

Lijepo se složile pjesme ali ljudi nisu, svatko od nas pozna svoje dijete čudom se čudim sada Bila sam član portala i pratila pjesme budno a sad izmjena puno, na izgled sve je isto Ali nije, neki su autori doradili svoje rime, Koliko dijamant treba “turpijat” kad se stvori? Lijepe alatke imamo i glave mudre, al’ tehnologije čuda nude I tako ostala arhiva od prije… Pitam se samo kako ćemo znati tko je majka, a tko otac pjesmi tko je kome napravio i čije je dijete?

Svjetlost jednog dana

Nemate, umro si kažu, umro; oplakah ti dušu, riječi tvoje, ne slušam tužbalice nebrojene, smrt  jedne plaši, a druge hrabri nigdje kraja toj ljudskoj patnji Jedni žale u tišini – tuga ih satre neki stisnu zube i hrabro se brane, a poneki se tuđim bolom hrane i nekako slave kad tijela nestane; “Čovjek je k’o slabo živinče“ mudri pjesnik kaže, iznova, iste grijehe u misli slaže Život što je? Kukuljica tanka, leptirov put, svjetlost jednog dana sunce, cvijet i nema mu kraja – čim čovjek se rodi nebo ga vuče,…

Panta rei

Nemam pojma kako i što dalje. Ne želim forsirati međusobnu komunikaciju. Ionako ne znam o čemu s tobom. Mada je glup osjećaj od tebe šutjeti. A Bog zna što je tebi u glavi. Naučila sam misliti da sam negativka u tvojim mislima i srcu. Ni sad ne razumijem, ali sam prihvatila stvarnost. Ne bolujem kao prije. Sve je to dio životne škole. Otpustiš, pa pustiš ljude od sebe. Pustiš sebe od njih. Život ionako teče neprestano kroz nas, dani nas oblikuju novim iskustvima, obogaćuju novim osobama. Pa nek’ ne znam.…

Smisao

Ako te vole izdaleka, zamisli se možda si bista, uštipni si obraz da ne umisliš neku veličinu svoju, po oligarhiji ili rodu, a nemaš plemenitu lozu i nisi vojevao puno, na prsima kolajna ne blista, upitaj se, koji arhetip u očima listaš, Jel’ pojava tvoja uobraženju slična ako te vole izbliza, možda je je ostala suština čista – kad otpadne sloj blata s grnčarskog kola, naličje ispeći mogu, al’ lice pripada Bogu iz vatre se izrasta veći i bolji… ne ispadnemo uvijek po tuđoj volji, važno je da izgaraš na…

Nedostajanje

Sve ono najljepše što pamtim, ujedno je sve najgore. Sve lijepo od tebe bilo je za tebe igra. I mada to znam, nedostaje mi tvoja laž. Nedostaju mi lijepe riječi s tvojih mednih usana. Tvoji dodiri u prolazu. Tvoji osmijesi dok me gledaš. Tvoj glas u razgovoru. Naučila sam živjeti s istinom. S tvojom igrom i povrijedama. Sa sjećanjem na grubost što je poslije uslijedila. Čak i s oprostom u srcu (mada znam da još tako ne izgleda). Učim nedostajanje. Istovremeno živim s nadom da će jednog dana ono završiti.

AHAB

U konobi sjedim i razmišljam Da li te volim Ispijam piće sam Mislio sam da te volim Ali sanjao sam drugačiji san Kako morima plovim Zauvijek s vjetrom sam Stvarnost mi se prevrće Da li da isplovim? U koži mi je vruće Koji kurac lovim? Ma koji kurac lovim, ma koji kurac lovim. Želim ući u tvoj zagrljaj I učiniti ga svojim I zadržati samo za sebe Nešto što je stvarno moje Nestvarna i opterećujuća Laž

SAMRA

Znam, mora tako, da jesen opustoši drveće.Da lišće uvene i donese miris zime.Al ne mora jesen ova, da odnese tvoje ime.Samra.Crnooka djevojko, što noćas šapćeš meni.Oprosti, prosto je bilo, ugledao sam oka tvoga sjaj. I to nisam više bio ja, u srcu se javi žar.Samra.Ne znam šta da radim sa sobom.Pišem noćas stihove, opijen ljepotom tvojom.Kradem od sna, dok duša čezne za spokojom.Samra.Ništa više isto nije, znaj, ne mogu da prevarim osjećaje.Koliko te silno volim, više se ne bojim.Ako treba, mrijet ću dušo, za tobom.Samra.