Zatim sam išao klati i čerupati piliće baš jučer i to je bilo lako   Zatim ona bol u glavi? Umor. Uopće ne prestaje   Zatim pritisak u …nešto u zraku.. Mislio sam sve do sada kako se to mene ne tiče   Zatim vjerujem; dolazi čovjek-leptir Svijetlost pod prozorima običnih   Zatim promislim; ovo…

Gdje si

Ispljunuo si moju dušu ko prožvakano sijeno Ostavio me na ovoj cesti ko mrlju od govana Tu i tamo netko zagazi u mene i odnese me malo dalje ali ostajem na istoj cesti I čekam da netko počisti taj nered koji si napravio ostavivši me samu, bez odgovora Ostaju samo pitanja A i pitanja ne…

Srne mojih noći, Kud putujete s krdom? Kom izvoru ili staništu stremite? Šuma, vaše kraljevstvo gori I rogovi vašeg kralja su pali na tlo, Smreke pište i prskaju zvezdoliki žar. Kud vas novi dom vodi? Plameni urlaju, padaju gola stabla, Ptice se nebu daju I sve životinje u trku izvoru se nadaju. Kralj šume sa…

U mojim notama nema muzike, lake poezije, nježnosti okus im je bljutav, gorak kao istina, ne vrijede zlata. Vrište iz prikrajka, zovu na pobunu, mole za milost, suosjećaju sa narodom koji nema zraka. U njima tuga je poput blaga, ona je snaga kada sreća je tako mlaka.  

Uplašenih očiju premetao je po rukama nova sepeta, ovaj kao da joj je malešan, ovaj kao da joj je potaman.       Ljeskovina zavodljivo bljeska pod dlanovima ogrubjelim, nudi mu se. Kasno je, ljubavi moja, kao da nama dockan je? Je li? Kaži mi? Reci mi nešto, prozbori iz sepeta, moja draga…   Odnijet ću te…

Oblaci

Nebom plove polako oblaci kao od pamuka, iznad promrzlog drveća prolijeće pokoja pahulja, jesen je kasna i hladnoća miruje na usnama, zima će skoro, osjeća se njezina blizina…

Osjećamo se. Ali ne razumijemo. Uporno lažeš svijet da ti je dobar život. A mene osjećaj vodi u druge zaključke. I ne samo on. Sva moja logika glasno vrišti da postoji tajna koju čuvaš čak i od najboljih. Jesi li u vatri bolesti izgubio volju za istinu, zaboravio ljubav, napustio dobro? Ili te slomio odlazak…

Bilo je to danas Za sutra A prekjučer Kao da nije ni bilo. I tako Priča kreče Uvijek od početka. Nitko ne vjeruje Da nemam loše namjere Samo mojr mjene Da zaboravim na vrijeme Kada iz moga srca Istina krene. Beskraj nema kraj A onda nema ni početak Nezna ni on sam Da nema ga…

U ovoj zemlji čudesa Ja neznam gdje sam Možda je to od trave A možda od tableta Meni to ne smeta Jer znam da mogu Sam protiv sebe I protiv cijeloga svijeta Moj je svemir Moja je zemlja planeta Ne ne Nisam ja s onoga svijeta Ja sam od neko jučer A bit ću do…

Opet sam ovdje Samo da se javim Da riječ ostvarim. Ja sam dobro Ništa novo A ništa kao prije Što je bilo. Opet isto Brojim sitno Malo sam se stiso Kao da sam na Sisi opet mlijeko siso. S uma sam sišo Nisam nikoga ništa pito.

NLO

pogledaj gore, gospodine franklinu Nlo stiže iz galaksije snova, dolazi još bliže Jesmo li sami u ovom kutu svijeta, gospodine franklin treba nam raketa Da se vinemo gore, čak i do zvijezda Dočekamo goste, vladare neba Nlo stiže, Darove nosi, Gospodine franlkinu prestani se dirati po kosi, I ajde brzo, svima reci vijesti Više nismo…

Trazio si ruke da te griju, Usne da te ljube,oci da ti se smijese, Trazio si cjelu mene,da ti drustvo pravi, Upakovano sve to ljubavlju laznom.   Ja sam verovala dala sto si trazio, I vise od toga,jer je ljubav izvor, Gde nicu radost osmjeh…   I odjednom tisina…   Ali izvori se ne suse…

Odnekud donio nas vjetar Novorođene iz mladenačkih klupa Kušali smo pelin kušali smo nektar Pružali si ruke i držali skupa Odnekud donio nas vjetar Ili nas je naplavilo more Nedužan valom pomiren pijesak Još prije stopa još prije zore Odnekud donio nas vjetar S pticama iz dalekog juga Oluje nas nose a munje nas vode…

Bježi duša, uzmiče onima  što zakloniše milost.   Svira vjetar kroz grane starih javorova, i nosa pahulje,   svud…   i gdje je zatoplilo oči traže,  ali nema, već dugo proljeća moga nema;   grudi su svikle baš na sviranje vjetra kroz granje i na bijelu stud.

  Mirio sam krošnje s pticama nebo s grudima rebra mi od mesa čupalo zvijer bludila s pijanim srcem dok se svevišnji spuštao niz giljotine konop Judu da spasi u meni a mene su boljele samo gole jesenje grane u oka zjeni’

sreli smo se na nekoj privatnoj zabavi bila je jesen sva suma u okolici bila je od crvenog i zutog lisca zavrsili smo na kraju sami na trecem katu jedne sobe pripiti kao kanarinci erotski potpireni u predgradju Zagreba prozori su bili raskosni na pola otvoreni u daljini su se cule policijske sirene na stolu…

Desio mi se život- iznenada… Potresao me do same kosti i probudio. Nespremna, ostah na mjestu pitajući se kud i kako dalje. Ma pitajući se gdje i kako sam bila do sada… Umorna sam… Neprimjetna… Život je prevelik zalogaj za mene. Strah me da kročim u nepoznato, da se sučelim sa realnošću. Puno je lakše…

Sve manje plačem, jer sve manje boli. Nije ostalo puno mjesta gdje možeš ostaviti žig. Sve lakše podnosim tvoje uvrede, hladnoću, jer… šta mi možeš reći, a da već nisam ranije čula. Sve mi je lakše samoj zaspati, navikla sam na tišinu sobe, širinu jastuka. Nije više tako teško biti sam, osluškivati samo svoje zvukove,…

Kroz oluju života bio si moja stijena… Krijući se od vjetra tebi sam hrlila, za tebe se držala, a ti me nepomično čuvao- nisi dao da padnem. Čak i kada bi me talasi pjenušavi od sumnje na koljena bacali, ti bi mi pružio ruku, podigao i osmjehom, bez ijedne riječi, rekao da će sve biti…

Kad se sritnu pod jidrima ispod Palagruže samo drvo, nema lima di falkuše kruže Od falaka im bivaci priko njih se jidro baci palagruškim bilim žalom šumi more valom Pa im pjesme zvuk ponesu priko svjetionika gdje galebi jaja nesu sred tišine krika *Falkuša – Komiški tradicionalni ribarski brod Početkom ljetne ribolovne sezone, krenule bi falkuše…

(bbegusicu)   Još nas ima, još smo tu. Na pola srca, s dušom na pola koplja. Nekako guramo dalje kroz sudbinu, dalje od sebe, il’ dalje od njih, zna Bog. Gurnut’ će život neku ciglu sreće, netko će i nas pronaći i uzeti za ruku hrabro, sigurno, odlučno, potpuno, i zauvijek.

imam li pravo s Jadrana ljutog još jednom da kušam juga nesmer što kane u ove mlake cigle pijano zidane da ljubim izmišljen nesvrš obraza jednih što meki plićake mrve majci opravdam podoj tavni skorelom suzom iz vremena davnih i Ocu mom zgorčenu odu da srce i duša smireno odu u lastavičijem poletu iz voljene…

Sjajne su zvijezde u noćima što šute, pogled stremi k njima, dok daljine puste ruke na ramena stavljaju svima i koraci se čuju po prašnim putevima, mjeseče blijedi zar u ovoj noći još čari ima…