Važna obavijest – od sada smo: poezija.online

Portal PoezijaOnline seli na novu domenu poezija.online. Web adresa poezijaonline.net će još neko vrijeme raditi, ali molimo počnite koristiti i bookmarkirajte novu adresu poezija.online. Također, primjećujemo da se u Chrome pregledniku pojedinačne pjesme ne prikazuju dobro tj. uopće se ne prikazuju. U ostalim preglednicima radi sve normalno. Ne možemo ništa za sada učiniti od naše strane, očekujemo da će Chrome uskoro biti popravljen. Hvala, admin

Zmaj

Noćas se nebo poderalo podrhtavao je svemir cijeli; pjesmu lom glasa prene kipti noć, vrije u morskoj mijeni bacakaju se ribe u plićaku ljuske ljeskaju, živom bljeskaju srebrn dukat oknom krene zmaj vatrenog ognja zijevne zabija u noć plamteće strijele padaju sive protkane mrene nebo se ljulja prepuno pjene jutarnja maglina nebo stere tvoji nebeski snovi dio su mene…

Nijednu više o tebi

Ne očekuj od mene da i dalje pišem o tebi. Previše sam riječi rekla o tuđem muškarcu, kojem nisam vjerovala da je stvarno nečiji. Nisam vjerovala prstenu, niti spominjanju fantazme zvane tvojom dragom. Pogriješila sam u želji za onim što mi ne pripada. Da, nisi oženjen, ali nečiji ipak jesi. I zato će pjesme zašutjeti, o tebi više neće pisati, što god bila istina srca, i koliko god još trajali proces zaboravljanja svega i potraga za nekim mojim. Neka zašute s pjesmom i strune srca žene. Jer melodiju su pisale…

Nebesko platno

Čujem taj tihi don, don zvonki ton mog srca oči moje znaju nije Onzlatnim kistom slikao dugu ni platno tkao nitima sjaja, ne vidim anđeosku prugu – izvukao je nit što spaja žalac riječi gorkih saća, ostavio trag sipinog crnila, al’zvijezde žarom planuše točkice na nebu spojiše – Čujem taj tihi don, don, zvonki ton mog srca; azurno plavog svjetla oči moje znaju – tko je naslikao iluziju boja svijeta…

Voljeti ili biti voljen?!

Pitam se sta je vaznije: Voljeti ili biti voljen?! Vidim da si ti voljen od nje a ne mislim da je iskreno, istinski volis nazad… Mozda si srecan u tom toplom osjecaju da te neko voli, u nekom kompromisu sam sa sobom, kontas; “Ne moze covjek imati sve”.Treba biti zadovoljan sa onim sto imas.” Mislim da je takav kompromis preskup za tebe, to neko mirenje sa sudbinom, utjeha da imas nekoga ko te voli…Ne vjerujem da si ikad bio iskren sam prema sebi i dosao do spoznaje da je ne…

Linija tanka

Slušaš li glas njen, u srcu je raspeta prije nego ispališ rafal ubojitih riječi k’o puška napeta važi težinu njenu, ranit ćeš koga voliš zaći u zamku grijeha u jazbinu duše i tijela; tišinu šutnjom zapetu, što li će ostati od nje od zavjeta koji je dala – šapat nečujnog glasa? U kamenu je zapisana prigrli istinu, riječi spasa!

Postoji li?!

Dolaziš li, dragi? Postojiš li uopće?! Zašto te još nema?! Možda nisi predviđen u Božjem planu za moj život. Nije te stvorio. Ostarit’ ću sama. Ili sam zeznula?! Predugo se bavila željom za čovjekom koji je namijenjen drugoj ženi?! Pa sam te propustila?! Može li te se vratiti?! Koji od svih njih si?! Kažem, ako uopće jesi.

„Rajčice“

Bilo je ljeto. U vrtu sam jela rajčice sa suhim sirom, koji sam krišom ponijela. Rajčice su bile sočne: pošpricale su me. Boja njihova soka bijaše tamnocrvena. Kada sam u predvečerje došla kući, svi su uglas viknuli: -Krvava haljina! Gledali su me kao da sam ranjena. Tražili su na mojoj  bijeloj haljini ubode,ugrize. A ja sam se nasmiješila i prozborila: -Rajčice. Jela sam rajčice. Odmahnuli su rukom i do kraja večeri se pravili kao da ne postojim.

Mala crna haljina

Zaspala je u tvom naručju umjesto mene. Mala crna haljina. Ja sam odlutala u zagrljaj noći, na  mjesto gdje me već otprije znaju i  gdje me stasiti momci časte pićem i kolačima. Ti,spavaj, nježno, sanjaj  svoje strip-junake i folk-pjevačice zanosnih oblina. Ne zovi me na mobitel, ne pitaj kako sam, jer ću ti ionako slagati. Samo, spavaj, i duboko diši. Ja ću uživati u čarima noćnog života. Ljubit ću u obraze stotinu i četrdeset mladića jer je upravo prošlo toliko dana otkako si rekao da  sam preozbiljna intelektualka. Otplesat ću…

Dan kada smo odrasli

Bilo je u djetinjstvu nečega svečanog u sintagmi „živi kao carica Milica“. Žurili smo se stoga odrasti , pretjecali rijeke i mora, preskakivali visoke planinske vrhove. U svojoj mašti zamišljali smo zvukopisan i  slikovit svijet gdje  u krošnjama drveća kao voće rastu smijeh,radost i užitak. Cijelo to vrijeme nad nama je stršala surova ojezičena stvarnost , ali mi to tada nismo znali. Dani su nam prolazili u igri i beskonačnom slušanju epskih pjesama koje su nam kazivale naše bake. Premda umorne i stare od teškoga seljačkog rada, intelektualno i duhovno…

Pravi kršćanski muškarac

Tko danas još uopće želi biti pravi kršćanski muškarac?! Prvi uvjet za biti taj živjeti je u zajedništvu s Bogom. A život u zajedništvu s Njim znači prihvatiti Njegovu volju, nastojati poštivati 10 zapovijedi, i još one dvije Isusove. Nije stvar u slijepoj poslušnosti. Stvar je u razumijevanju Riječi u ozračju Njegove ljubavi, a i vlastite uzvraćene Njemu, pa proširene na ljude i sebe. Utjeloviti Riječ u vlastitom životu, nastojeći biti što sličniji Onomu koji je jedini bio potpuno Utjelovljenje. Nitko nije savršen u nastojanju. Svi padnu u ponekom trenutku.…

Iskrena

Biti iskren prema samom sebi je najteze, jer onda si otvorio oci sirom i vidis sve onako kako jeste, vidis svijet onakvim kakav jeste, opustosen egom…opljackan sebicnoscu i pohlepom ljudi…oskrnavljen kao spomenik nekog junaka nekih proslih vremena, jer nova vremena donose nove “junake”…i sve sto je proslo se cini tako laznim, nestvarnim pa cak i lijepi trenutci, kao da im pridodajemo jos ljepse osobine da ne bismo poludjeli od…jada…sav taj tzv. zivot se oslikava u nasim glavama kao neki film koji uporno moramo i zelimo…oh, kako zelimo srecan kraj…a zar…

Neka nebo plače

Napustila me suza, da li se sveti, isprala je oko i duša se svijetli sada samo šuti, u tišinu gleda, sve je više tuge od ovoga svijeta Jecati je znala od bola se svila gorke kapi svoje na mramor je lila maramu crnu oko kose vila sićušna i slana u kut se topli stisla… Cvili vjetar oranice gole, cvili plače niz uvelo polje, drhte grane i jabuke stare – trese roda što još ostalo je, trava rosu cijedi, mraz okorio bijeli hrđa vrata glođe – škrguću od muke – taraba…

Raspršuju se iluzije

raspršuju li se sve tvoje iluzije u svijetu o ispraznom životu dobrostojeće srednje klase nešto je ipak među nama bilo netko me pokušava globalno režirati prije mise  potezao se konop  a onda bi on govorio «okupili smo se danas ovdje dragi … da koliko je dana i truda uloženo u to” ljudi koji nisu nužno sadisti  mogu činiti grozne stvari nostalgija je početkom 17. stoljeća tretirana kao bolest koja se lijeći zvala se «švicarska bolest» danas je to neka vrsta utopije čežnja za domom koji nikad nije postojao i kad…

Let

Eh, pjesnici, odmah da vam kažem: Kakvi ste pjesnici Takvi ste ljudi. Živite li pošten život od svog rada ili netko negdje rinta za vas dok se grglja šampanjac slabih strofa? Prevarit se mogu samo smiješni ljudi. Trijumf volje njima para uši. Prevaranti i hohštaplerke, pustite ta pera nije za vas taj let.

Sjećanja…

Pozovem ih nekad Kad su noći crne A mjesec bez snage Da obasja svod Pozovem ih tiho Šapatom da se probude Poput starog gosta Što dugo izbiva Pozovem ih da me vrate U tren što zamrznuh I sad opipavam led Pod kostima ciča zima I mraz…. A iz okvira sija sunce, Ljeto je.. Njegovo lice Što izvire iz mora uz svoje pritisnem I čekam da me pozove, Čekam I gledam u oči koje vide, Gledam Ali nema pogleda Da uzvrati mome Ostade u krivom vremenu Pogrešnom svemiru Polako sad topi…

Tlapnja

Čaša samotoka ružice stoji čeka Muti se u oku postaje crna Ruka je grabi kao da je zadnja prva Duša je odavno žedna i suha Kako napojiti buktinju plamen Zadojiti ono čega nema. Domaje matere ne upoznah Vazda razapeta Prekriše je sramom rasparaše joj skute Ruke bolne razgrću tamu Samo da joj kažem Mati Poljubim vidim oči lice joj bijelo. Jeseni ljubavi odavno mi nema Mirisi opojni dunje žute Bježati valja daleko od tuge Nek me prekriju snjegovi bijeli Čuvah i držah snove na dlanu Domaja i ljubav bijahu tlapnja…

Jesen, vjetar i nebeski slikar

Jutro je bilo svježe i odisalo skladnošću. Jesen probuđena, umjetnički raspoložena, namignula je nebeskom slikaru, izabrala kistove dugih zlatnih niti i rosne kapi. Hoće li biti žarke, ili blijedo žute zavisilo je, o količini toplote koju je sama dodavala bojama, u još bujnom lišću razigranih krošnji. Željela je raskoš, žudila za izobiljem roda i ploda, čuvala stranice listopada i studenog da ih vjetar prebrzo ne okrene, prelista. Tražila je smisao između svih sićušnih detalja postojanja. Znala je važnost davanja i uzimanja i vješto vagala plodove na svakom stablu, ne bi…