Svim bojama premazani korupcijom ogreznuti brci slatki, brci slani partijski su njini puti Hijerarhno izdizanje sveto njihovo poslanje nemogućno obećati crne (n)ovce bijelim prati Istinom se kleti lažno osobnošću karizmenom pobijediti samo važno u izbornom transu snenom Kad se raja sna osvijesti vidi nove stare vijesti će da gazi opet čizma crnoga fašizma

U jedinstvu trajanja Protkani nitima sklada Srca utamničenih Jedno drugom odana straža Umiveni nepomućenom bistrinom U savezu vječnom Krug za krugom Prsten bez kraja Sve nam je znano I sve nam je tajna Prožeti čuvstvima Prosvjećeni spoznajama Ništa ne umanjuje Ono od prvoga dana    

Od kada sam je sreo Samo nju sam hteo Borio se za ljubav njenu Pratio je kao svoju sjenu Život bez nje nije bio život Samo prazna knjiga Sa bijelim listom papira Ali za to nikoga nije briga Grlila me snažno, voljela lažno Rekla je dok nas smrt ne rastavi A onda me Bog kazni…

Dok po zaleđenom jezeru hodaju vilenjaci, grane otežale pod snijegom savile se nad bijelim puteljkom, vrhovi planina u daljini se plavičasto ponose, smrznute grančice kraj rijeke prkose, a borovi zeleni okićeni pahuljama dah zime nose…    

U suzi nada vaskrsla od snošaja lažnija i slađa; da smrvi iluzije, inat iz kolevke odhranjen . u noći beloj od plavlja reč Oca – reč Svađa pokoljenje što čezne da se iz straha porađa. . u ulici jednoj sa brojem što odbraja. a put iznad muškatli vruć i stalan istovetno. u kući jednoj bez…

1. pitanja pitanja … soba burlatske krvi zelen dlan titra o pomlačna brezo nebom obezgrla u plavetu plačne sete o stazo glinenog šljunka pod tabanom mrvljenu vična o pitanja, strahu, bojazni o sramu, nemoći, sudbo beztrenu načeća iz kisele hrane Čašo s karminom toplim na dnu dna odgovoru ne doznali pomodri plamu zornog plama bezbolno…

I šta sam ti ono hteo reći ko znojni san zaboravih sve reči i slike mimoznog proleća i žutih sena i mladosti moje pred tobom što kleči o neviđena. O, šta ti beše pevah u mokre ti zore kad vrući vetar napušteno veje kad perle s mimoza u podnevu gore a sunce se ranjeno u…

NE PITAJ

Ne pitaj – zašto baš ti? To nitko ne može znati, to se dogodi. Ne pitaj – kako? Ni to nije lako, samo znam da ti pripadam. Ne postavljaj pitanja, ne traži razlog, ne sumnjaj u srce i ne daj da boli. Tu sam i samo me voli.    

GOST

  nenajavljeno, koracima patnika, približava se našoj staroj hridi, sam u samoći, nije to njegov stil, promatram, samo ne vidim ništa osim kiše svjetlećih tijela, otkad priviđenja, sprema li se nešto nakon vremena suše, njišu se palme pod oblacima vjetra, ljeto izgleda napušta horizont, a on, obrastao, duge kose, dolazi bezvoljno, valjda sila ga neka natjerala…

Na kraju priče stavlja se točka, jer neku novu priču trebat’ će započeti velikim slovom. Zašto ne bih i ja mogla ispisati bar još jednu priču?! Zašto ne bih mogla nekoga još zavoljeti, pa ovaj put konačno dobiti i iskoristiti šansu za istinsku ljubav?!    

Sve to ćeš nekako jednom zaboraviti. Probaj otić na daleko mjesto kojem oluja prijeti,   gdje sve to počinje i gdje vjetar pred oluju odnosi sjećanje tamo gdje sjećanja nestaju.   Onda se vrati niz vjetar prije oluje, al ne zaboravi jednu stvar, a to je   sve to.  

ZATO

Ja ne pišem romane. I u malo riječi stane ono bitno isto kao što sitno bude vidljivo oku koje pažljivo gleda. I sa malo riječi može se reći nešto važno, pa čak i ono lažno već u samo jednu stane. Zato, ja ne pišem romane.

Ooo, dobro jutro… pomislim, prinoseći šalicu kave  zagledana u tragove soca na rubovima, prisječajući se nekih davnih jutara kada se nakon svake ispijene kave predviđala budućnost… Ne pamtim ni jedno proricanje i je li se ikada išta ostvarilo. Jutros, tu je neki čovjek sa žirafom,i dvije siluete ljubavnika sa pogledom uprtim u nebo. I nešto…

Umrlu prije negoli rođenu mrtvu te položiše u kolijevku izloživši poput smrdljive strvine da te iskljuju ptice grabljivice. Nemaš roda nit’ poroda samo svoju nerođenu djecu koja proklinju ime Stvoritelja klizeći nečujno tuđim jajovodima uzalud osluškujući jeku tvoga srca. Zaboravljena u svojoj Smrti nikog nema da položi crveni krin na tvoja bijela razapeta rebra nalik…

  Da sam ikako mogao Da sam imao moći Učinio bih da od oca Naslijedim lijepe plave oči   Ovako je ispala Neka čudna mješavina Koje podsjeća na spoj Plavog dizela i kerozina   Još sam naslijedio: Tanke, uzdignute obrve Prčast nos, široke nozdrve Crnu kovrđavu kosu Pjegice na obrazu i nosu Do invalidnosti uboge…

  Primi me za ruku i čvrsto me drži dok ne bude kasno, jer sada je več svima pomalo jasno da su vedri dani na izmaku i da će se uskoro sve zamračiti. Primi me za ruku i stisni me jako dok sve oko nas još donekle oponaša život, i ne puštaj me samu jer…

Majka na Nebu piše Ante Marinović, Stankov Evo mene majko natrag gore k’tebi iz dalike tuđine ustani Godinama čekaš ovaj moj buket cvijeća i sina da zagrliš Jao sad vidim majko gdje mi počivaš i da ustati nemožeš Ti bi majko cvijeće primila i svog sina zagrlila ali ja ne urani Sad vidim majko da…

The magic of motion in and out emotion the artfull of screwing an orgasmic brewing Down above and under slamming like a thunder tunneling regrinder riverlike meander Nera hot caldera fresh alohe vera drilling, grounding, milling yelling, spelling, smelling misty heights of mountain peaks while the bed squeaks for a weeks

Kinezi stižu devama Svilenog puta donose rižu u sjaju Maovih kuta Mostove grade kupuju sve što se nudi mandarin brade Shaolin monk da ti sudi Jer lova živa što leti i što pliva što hoda i što gmiže u nebo diže Svi jedne noći bit ćemo kosih oči a naše hiže postat će skladišta riže

Kad će vode prestat teći rijeka će mi reći ona pamti Kad će mora presušiti potok će mi žuboriti on im mati Hoće’l itko za nas znati da smo bili plaču naše zadnje kapi voda cvili

Majka Na Nebu piše Ante Marinović, Stankov Evo mene majko natrag gore k’tebi iz dalike tuđine ustani Godinama čekaš ovaj moj buket cvijeća i sina da zagrliš Jao sad vidim majko gdje mi počivaš i da ustati nemožeš Ti bi majko cvijeće primila i svog sina zagrlila ali ja ne urani Sad vidim majko da…

Sjeta

Vrijeme tiho teče I to je jedino dobro. Uvijek ima boljih i lošijih dana, Ali prođu i jedni i drugi. Tako je i s ljudima, Samo rijetki ostaju u sjećanju. Naše vrijeme je prošlo, Ostala je samo sjeta.

Ti si me dotakao bez dodirivanja. Učinio si mi dobro svojom brigom i nježnošću. Napisala sam jednom na statusu da sam svjesna svega, ali ipak sretna. Tada sam već osjećala ono što je još u meni. Nisam očekivala ništa, samo sam te nježno voljela. I bilo bi sve dobro i danas da se tvoj ego…