Predvečerjem dišeš grade. Dahom ćutim pjev slavuja u bagremlje, malen stade grlom mu vri oluja, svilom kroji takt balade. Skrit je podno palisade oblaku što stremi, buja koju smaragd-vode hlade svijene k’o niske guja. Pjesmom mene nosi struja mekan mrak milost dade da madrigalske mahom mlade mantre zveče, Aleluja! Vidom lovim daljinu visoku svodom plovim…

bilo je tu i mrtvih, sine. u kutu treslo se dijete plijesan na zidu i smrt na zidu. uz slike svete. urla vanjština, crvenost krika udarom vatre bezdan se klati zvuk pucanja gorućeg plika u završen beskraj složeni sati. metalni div, žile su žice na čelu slika bijele grlice zeleno mu trulo nasmijano lice ruke…

Čovječe klijam u tebi srž mi ti nosiš Stvarala sam se krvi i mesom uzaludno u utrobi stvaranja ovojnica se rasplela uplela me u tebe Postojim jedino tu gdje je stvarnost od tvojih mirisa. Želim te udisati. Tvoja odora na svetište Miriši Tvoji prsti od strune vječnosti otvaraju put. Čovječe dječje kože Kamo ideš s…

Ići glavom kroz zid je kao Probati slijepom ulicom Napraviti krug oko svijeta. Ali i to je moguće Ako bi se slijepoj ulici Stalno dograđivao, Nadograđivao kraj. Onda bi ispalo da je nekim načinom Moguće nadmašiti i proći glavom kroz zid A da ga netakneš.

  piše: Denis Kožljan pogled zaustavljen na putu do svjetlosti, zarobljen u mraku krvnika, jauk majke, vapaj sestre, brat još drži se ali one… suze peku,  srce razlama se na krhotine, heroji otišli s pjesmom bliže Bogu, golubica želi mir,  zamahnula krilima dok krv ispisuje imena heroja, zemlja natapa se bolom, rat ispisuje scenarij nalik hororu,…

Mrak je pao, hodam tiho, lagano, plašim san. Misli tajne, svete, rajske, paklene i žar. Noćas praštam, suza goni, bol me lomi. Srce šapće, praštaj, san će brzo, doć. Svrhe nema, duh posustaje, snu se predaje. Srce plače,  kuca jače, oprost traži, bol ga žari. Život nestaje, lagano se predaje, kucnuo je i taj čas….

Sjedim na oknu svoga prozora te promatram nebo. Nema niti jedne zvijezde na nebu. Nebo ih je sve skrilo. Skrio ih je kako mu ih mi pokvareni ljudi ne bi uzeli niti jednu jer mu je do svake stalo te su za njega najdragocjenije na svijetu. Dok su nama ljudima to samo obične točkice koje…

Da, ljubav je spas. I ako pronađeš još koji nezagađeni izvor -napij se. I napi se ! I nemoj se nikada trijezniti. Doživjet ćeš uznesenje i biti prebačena u novu dimenziju. Letjeti ćeš (a nisi ni znala da ljudi to mogu) i upoznati neke nove mogućnosti u prividu savršenstva. Pokušat ćeš zaustaviti vrijeme ili ga…

Nisi ti nesretna vjeruj mi Samo nedostajanje ne znaš objasniti, Niti zaljubljena u njega više, Tek trebaš svoje srce na mjesto vratiti…. Ne plači djevojko, ne žali sebe, Kamen prošlosti iz cipele izbaci, Korak po korak opet kreni kroz život, Bez tereta tog, lakši su koraci …. Vjerujem u tebe kao i u sunce, Koje…

Tisuće lampiona gori na ulicama domovine. Gledam ih u glavnom gradu, suze na oči krenuše. Poznati stihovi u glavi. Neizmjerna tuga u srcu, jer pravde nema, niti će je ikad biti. Mrtvi možda više i ne mare. Al’ živi još tragaju za njom. Proći će nam životi, proći će domovina, i vječnost sama, a njihova…

Ja ovo ne želim više. Ne ovako. Ne tišinu koja guši, Ne bijes koji uništava sve što je prostalo. Neostvarenost koja peče. Zar svaki korak mora biti borba? Zar svaka misao mora biti usmjerena na drugi dah? Kažu, okreni novi list, kreni dalje, možeš ti to. Ali ne želim uvijek biti sila. Želim se slobodno…

Kako tužno pada noć, Nitko da bi došao meni u pomoć. Bez salame svoje mile ostadoh ja, Baš kao i bez tebe jadnika.   Što me u životu ovomu još snaći neće, Kako ću ja sad bez ljubavi i sreće? Tko mi bude nastanjivao snove sada, Bez ikakvih mogućih jada.   Što više starim to…

  Davno davno U jednom drugom životu Drugom vremenu Plave oči Sjajne presjajne Providne i dragocijene Sada su luda vremenu A tako voljene Luda životu   Zarobljen vremenom Okovan mržnjom Sapet ljubavi beznadnoj Uprljan ljubavi čistoj Bijeljoj od lincuna Smožden ljubavi velikoj Iz bolnih pluća krv pljujem Opijen dimom i vinom   Ti s očima…

Ulaži su kratke noge Piše Ante Marinović, Stankov Tisuće godina Božija Riječ ljudima veli živi ljubi cvijetaj i rasti čovječe u zemlji koju ti Bog udijeli Oni slijepci kratkog vida i pameti strašno lažu kad nam kažu otišali ste ljudi za boljim životom Ulaži su kratke noge nije ljudski ni Kršćanski da se zbog nas…

Visoko stojiš ti, makar Uništen i Krvlju obliven bio, Opustošen i zaboravljen. Volontere svoje poubijao, A majke i žene bez muževa i sinova ostavio. Raznesen,   Gađan, Ranjen, Ali ti si opstao. Digao si se iznad svih,   Heroj postao, Emocije prouzročio, Rane načinio, Ožiljke ostavio, Jauke izazvao. Ali vrijedilo je, jer ipak nakon svega…

Zar ja nisam ja zar moj ego zvijer je ta? Sobom se ponosi, svima prkosi uvijek mu vjetar u kosi. Ja i samo ja ponavlja on, možda i nebitno sada kada me već pojeo al’ zar nisam mogao tada stati mu na rep dok još u povojima bješe.

Bojim se i strepim Brinem se zbog Tebe, Andjele, Pisem, Ti da Te ohrabrim. Nemoj se dati uplasiti orkanskim visinama stijenja. Kada se uspnes na najvisu gromadu tamo, na Zapadu, daleko ugledat ces sirinu Pacifika tada,  nemoj se dati zavarati sumorom valova, i ne dopusti da buka oceana zaglusi treptaje  tvoje krhke duse, ocarane prostranstvima……

Vlastito srce nam moze biti dusman ljut, cesto nas ono odvede na pogresan put. Godinama u zabludi zivimo slusajuci srca glas, otkazati srcu poslusnost izbavljenje je i spas. Boriti se protiv srca, borba je najteza, pobijetiti svoje srce, pobjeda je najsladja. Otkada sam srcu odlucno rekla -Ne-, zivot je mirniji postao, pokopala sam isprazne sne….

ne prepoznajem vise zivot oko sebe niti ovo sunce ove kise hladne i prljave ne prepoznajem sebe u ovom svijetu seste brzine kad svi jure da se slavom okite preko noci da se obogate ne prepoznajem ni tebe ni vas gospodjo sa petog sprata koja si nekad imala andjeoski korak i imala vremena za pozdrav…

Moram ti priznati… da otkako si tu kao skrivena ljepota nema nemogućih misija u vrtlogu mog života.   Volio bih ti objaviti… da si moja najveća inspiracija bilo što da trenutno radim, bilo kakva buduća satisfakcija.   Želim ti zahvaliti… da otkako sam zaljubljen u tebe ja volim svoj svijet, ja obožavam sebe.    

Želio sam više od života al me stigla kletva ne znam čija sve dok stigne godina mu stota neka mu se sviđa poezija Nek ga gusta stihove pisati otvarati dušu natenane nek ga boli, neka tiho pati nek ga peku, žare stare rane Duši lakše kad slova iscijedi nek je pjesnik što mu slava vrijedi…

DODAJ MI

  daj mi neki znak i dodaj ružu s klavira, upali radio i pusti moju omiljenu neka svira… digni me u naručaj da pravim se važna kao mladenka na dan vjenčanja, pruži mi buket poljskog cvijeća da vratim se u djetinjstvo  sjećanja…. zaboravi da danas je tišina nedjelje, umotaj me u plahte svilene naše medne…

Put u daleko proljeće u sjajni, dugo očekivani travanj, kad lišće zeleno nagovještava neizmjernu sreću još daleku, čednu i plahu, ispunjenu mirisom cvijeća, dok se koraci nižu kroz vrtove života…    

  Na svoj jedinstven način razlijevaš mi se po ostacima duše, po toj presahloj pustopoljini svega i ničega. Iako od sebe sama odsjećena tvoju čaroliju mogu osjetiti. I jednom, kad zauvijek usnemo, kroz snove ćemo zajedno letjeti .