U tehničkom smisluful sam potkovannarav mi pokislu suši jezik stran Sve tuđice za me domaće su riječiznanje spike stranedušu mi izliječi Šekspira, Tagoraor’ginališ čitamneću translatoraneprirodni ritam Servantesa PansuDonKihotski štekamprijevod nema šansujer španjolski špreham I držim se aksiomačovjek tol’ko težikol’ko stranih idiomaima v mozga mreži

Every night which you may want. The cloudy one, perhaps, you might want… Even if this ain’t a summertime, the night of the fireflies or just the morrow night. I have them, for you.

Kroz klance duboke, ispod vitih jela, tamo gdje stazama ne hodaju ljudi; skrivam se – al’ zalud; od pogleda njena, bježim od Amora – a on prijeko sudi. A on prijeko sudi – razlijeva ljepotu, a on u mom oku sjenke sreće skriva… i obnoć, kad razliježe se iz njedara rika za košutom mladom, kad…

Pjesma napisana 1.2.2018., a čini mi se najljepša koju sam ikad napisala o svojoj ljubavi prema njemu. Općenito, čini mi se da sam prije pisala puno ljepše pjesme nego sad. Poželim te U ovim noćnim satima poželim te najjače. Ne mogu ti još reći ravno u te lijepe oči što mi je na umu. Al’…

“Ljubav je tako kratka a zaborav tako dug”P. Neruda. Bili su desetkovani, vodjeni na stratiste… strijeljani…zacudo, u polju prezivjelih nadjose samo –Njih Dvoje!Na proplancima su zaplesale ciklame, tek procvaleu zagrljaju sunca radosne… razigrane… Rijetko (ako ikad?) na gubilistu se nadju srodne duse dvije.Da li se zbilo cudo ili je sve prlijepa bajka?Prije nego usne, svaku…

U svakom velegradu covjek je otudjen i sam.Tu se ne stvara lako topli i sigurni dom;Bez obzira koliko se trudis i pokusavasna kraju uvijek prozivljavas samo bolni slom. U velegradu nasilje i okrutnost vladai perfidni zov sirena u raskos i sjaj…Snovi, ideali, dostojanstvo u glib duboki padasve sto zelis i cijenis u velegradu dozivljava kraj….

Prošlo je gotovo četiri godine. Sudbina je htjela da smo se upoznali prvi dan. Kako čudno. On i M skupa su ušli u prostoriju gdje sam bila. Nije mi bilo na kraj pameti da bi mogao nešto značiti, a kamoli da bih ga mogla ludo zavoljeti. Eh, da mi je nov početak. Da mi ga…

Ugledah sjaj ispod tirkizne površine mora, nježnost u iglici bora što se zimi još zeleni i sreću u cvijetu maka, na usnulom polju, zaboravljenom od ptica…

Ljubiti te beskrajno. Ljubiti te bez kraja. Biti tvoja i da budeš moj. I kad si loš, i kad sam naporna. I nakon riječi koje nisi trebao reći. I nakon onih koje ja nisam trebala prešutjeti. Može li neko čudo naša srca spojiti, donijeti razumijevanje tvoje za mene, moj oprost za tebe?! Ili je sudbina…

Iako sam velik za “godine” moje,očito je ipak da sam jako malii mamin mi pupo još pomalo falipa ste me uzeli pod okrilje svoje.Plastični vaš pupo jako fino grije,čak me bockanje skoro ni ne smeta;autići s plahte mojega krevetaraduju me, moje srce im se smije.Pohvalno je kako brinete o meni:sitno mi tijelo pomno pregledavate,majčinim mlijekom…

🎶Iz krila Presvetih blagoslov pada, zato ovo srce moli i sada! Neprestalno kuca, jer ljubav je, sve se ispuni za života što volja Božja posije! Izraste mir, izraste nada, izraste vjera u grudima! Ponizno srce obraduje se, velikim Božjim čudima! Jer ih živi svakim otkucajem svojim! Jer ljubi i uzdanje polaže u obećanja Kristova, ustrajnima…

gdje li ste se skriliima li vas igdje jošili zauvijek prošla suvremena kad otkinuliste uz put mirisnu ružu,kad bez srama na rendesdošli ste sa stručkom đurđevka,svojoj voljenoj na daljinu odaslaliKupidovu strijelu, a ona, onaje istog trena porumenila,bila njoj neka neugodaal na srcu toplina,za te su muške glave slovilii oni kavaliri što pjevali su pod prozoromnajdraže, skrivali se negdjeu grmu…

Nema me….samo se nazire moja sjena kad prolazim ulicom, sva onako nedostizna, nakicena, namirisana…ljudi gledaju kroz njihov ego pozude i pakosti…a mene je vec odavno progutao moj ego i moji kompleksi pokondirene tikve…i krecem se sa stilom, kao macka na vrucem limenom krovu, krecem se kako bi moj ego progutao njihov…kako bi bila iznad i…

Biti dobar čovjek. Nema težeg zadatka na ovom svijetu. Dobrota zahtijeva napor, traži žrtvu i poniznost. Blagost i strpljivost. Snagu volje i vjere. Biti dobar čovjek često se čini isto kao biti budala. Opraštati neoprostivo. Činiti dobro i onda kada ti čine zlo. Željeti dobro i onima koji su ti učinili zlo. Nastojati oko toga…

Naši su Branitelji Neobrijana, krezuba bagra, Šutke trpimo pijanu dekadenciju Pod teškim teretom pijeteta Još rijetke neokaljane duše Vode na uzici fobičnog ponosa U slijepu ulicu Izolacije Neki životare, hine normalnost Pod bombama nakaradnih zvijezda Virtualne stvarnosti Poneki bježe, dok još mogu (ali kamo?) Štakorolike aveti Hrane se tom otužnom slikom I prodaju ostatke društva…

I noćas su ribari lovili na sviću, sitnu plavu ribu što po površni pljuska privuklo je svjetlo iznad mirnog mora, bježeći od sjena iz morskih dubina, u košare na provi ulovila se riba…

Rođena u kišnom jutru iz kamena živa nježna u raskoši boja s bisernim draguljima svukuda po sebi okupana sjajem izlazećeg sunca. Neželjeno dijete moja ljubav sama Da je znala pute rodila se ne bi Čekaju je vjetri i oluje suše sablazni svekolike boli topit će je kiše snjegovi i mrazi. U ruke mi pada kamen…

Sumnjam, sumnjam moj prijateljuU sve reči naše prolivenePoput prosutog skupog crnog vina na stoluJer moje srce drhti od straha na tvom dlanuA vidim da tvoje oči suPrejasni plamenovi koji bi ga proždrli.Zato odlazi, odlazi i nosi srce mojeI ne broji isdisaje našeg rastankaJer posumjaću i u svaki tren koji je lebdeo nad namaDok je moje…

Večer Provezi je U zalasku Sunca U smiraj dana. Moraš mijenjati iz treće Dok se ne popneš u četvrtu. Ne smije da trepne, Koljena na ramena I onda pritisni: „Na večer poezije, Jer ipak ona je žena I kada niste prisni, Da se barem –                           Nasmije.” (tomisl@v, 2019-05-16)

Nešto malo u pregršti, goluždravo, toplo, nježno; nešto divno, tako samo, umiljato i mirisno, ušuškano u pregršti, ja bih noćas darovao samo tebi… „Nije tvoje da joj daješ! Nit je slika, nit prilika!“ – zborili bi ljudi drugi; Ja bih, svejedno – u pregršti ispružio to što nosam godinama; pa nek’ plaču, nek’ se bune…

Pjesmu o ljubavi pjevam joj ja. Dok se oči sa snom bore, samo sunce, oblaci i trava uozbiljavahu njezin pogled. Između nje i neba samo je miris trave. Vlati trave pričaju o zaspaloj ljepoti. Osjećam njezine draži, ugodu i čari. Rijekom osjećaja spuštao sam se prema ušću strasti. Bila je to bliska  realnost. Besane noći…

Težak Datum! Piše Ante Marinović, Stankov Težak datum tisuć kilograma ovdje u tuđini na mojim mislima Petnaestog travanja 2003 otišla je u vječnost moja draga mama Vrijeme juri ko da je to jučer bilo a punih šesnaest godina prošloje Tad kad sam iz tuđine doletio i ledenu moju mrtvu majku poljubije Pamtim na mamin devedeset…