Nisi ti nesretna vjeruj mi Samo nedostajanje ne znaš objasniti, Niti zaljubljena u njega više, Tek trebaš svoje srce na mjesto vratiti…. Ne plači djevojko, ne žali sebe, Kamen prošlosti iz cipele izbaci, Korak po korak opet kreni kroz život, Bez tereta tog, lakši su koraci …. Vjerujem u tebe kao i u sunce, Koje…

Tisuće lampiona gori na ulicama domovine. Gledam ih u glavnom gradu, suze na oči krenuše. Poznati stihovi u glavi. Neizmjerna tuga u srcu, jer pravde nema, niti će je ikad biti. Mrtvi možda više i ne mare. Al’ živi još tragaju za njom. Proći će nam životi, proći će domovina, i vječnost sama, a njihova…

Ja ovo ne želim više. Ne ovako. Ne tišinu koja guši, Ne bijes koji uništava sve što je prostalo. Neostvarenost koja peče. Zar svaki korak mora biti borba? Zar svaka misao mora biti usmjerena na drugi dah? Kažu, okreni novi list, kreni dalje, možeš ti to. Ali ne želim uvijek biti sila. Želim se slobodno…

Kako tužno pada noć, Nitko da bi došao meni u pomoć. Bez salame svoje mile ostadoh ja, Baš kao i bez tebe jadnika.   Što me u životu ovomu još snaći neće, Kako ću ja sad bez ljubavi i sreće? Tko mi bude nastanjivao snove sada, Bez ikakvih mogućih jada.   Što više starim to…

  Davno davno U jednom drugom životu Drugom vremenu Plave oči Sjajne presjajne Providne i dragocijene Sada su luda vremenu A tako voljene Luda životu   Zarobljen vremenom Okovan mržnjom Sapet ljubavi beznadnoj Uprljan ljubavi čistoj Bijeljoj od lincuna Smožden ljubavi velikoj Iz bolnih pluća krv pljujem Opijen dimom i vinom   Ti s očima…

Ulaži su kratke noge Piše Ante Marinović, Stankov Tisuće godina Božija Riječ ljudima veli živi ljubi cvijetaj i rasti čovječe u zemlji koju ti Bog udijeli Oni slijepci kratkog vida i pameti strašno lažu kad nam kažu otišali ste ljudi za boljim životom Ulaži su kratke noge nije ljudski ni Kršćanski da se zbog nas…

Visoko stojiš ti, makar Uništen i Krvlju obliven bio, Opustošen i zaboravljen. Volontere svoje poubijao, A majke i žene bez muževa i sinova ostavio. Raznesen,   Gađan, Ranjen, Ali ti si opstao. Digao si se iznad svih,   Heroj postao, Emocije prouzročio, Rane načinio, Ožiljke ostavio, Jauke izazvao. Ali vrijedilo je, jer ipak nakon svega…

Zar ja nisam ja zar moj ego zvijer je ta? Sobom se ponosi, svima prkosi uvijek mu vjetar u kosi. Ja i samo ja ponavlja on, možda i nebitno sada kada me već pojeo al’ zar nisam mogao tada stati mu na rep dok još u povojima bješe.

Bojim se i strepim Brinem se zbog Tebe, Andjele, Pisem, Ti da Te ohrabrim. Nemoj se dati uplasiti orkanskim visinama stijenja. Kada se uspnes na najvisu gromadu tamo, na Zapadu, daleko ugledat ces sirinu Pacifika tada,  nemoj se dati zavarati sumorom valova, i ne dopusti da buka oceana zaglusi treptaje  tvoje krhke duse, ocarane prostranstvima……

Vlastito srce nam moze biti dusman ljut, cesto nas ono odvede na pogresan put. Godinama u zabludi zivimo slusajuci srca glas, otkazati srcu poslusnost izbavljenje je i spas. Boriti se protiv srca, borba je najteza, pobijetiti svoje srce, pobjeda je najsladja. Otkada sam srcu odlucno rekla -Ne-, zivot je mirniji postao, pokopala sam isprazne sne….

ne prepoznajem vise zivot oko sebe niti ovo sunce ove kise hladne i prljave ne prepoznajem sebe u ovom svijetu seste brzine kad svi jure da se slavom okite preko noci da se obogate ne prepoznajem ni tebe ni vas gospodjo sa petog sprata koja si nekad imala andjeoski korak i imala vremena za pozdrav…

Moram ti priznati… da otkako si tu kao skrivena ljepota nema nemogućih misija u vrtlogu mog života.   Volio bih ti objaviti… da si moja najveća inspiracija bilo što da trenutno radim, bilo kakva buduća satisfakcija.   Želim ti zahvaliti… da otkako sam zaljubljen u tebe ja volim svoj svijet, ja obožavam sebe.    

Želio sam više od života al me stigla kletva ne znam čija sve dok stigne godina mu stota neka mu se sviđa poezija Nek ga gusta stihove pisati otvarati dušu natenane nek ga boli, neka tiho pati nek ga peku, žare stare rane Duši lakše kad slova iscijedi nek je pjesnik što mu slava vrijedi…

DODAJ MI

  daj mi neki znak i dodaj ružu s klavira, upali radio i pusti moju omiljenu neka svira… digni me u naručaj da pravim se važna kao mladenka na dan vjenčanja, pruži mi buket poljskog cvijeća da vratim se u djetinjstvo  sjećanja…. zaboravi da danas je tišina nedjelje, umotaj me u plahte svilene naše medne…

Put u daleko proljeće u sjajni, dugo očekivani travanj, kad lišće zeleno nagovještava neizmjernu sreću još daleku, čednu i plahu, ispunjenu mirisom cvijeća, dok se koraci nižu kroz vrtove života…    

  Na svoj jedinstven način razlijevaš mi se po ostacima duše, po toj presahloj pustopoljini svega i ničega. Iako od sebe sama odsjećena tvoju čaroliju mogu osjetiti. I jednom, kad zauvijek usnemo kroz snove ćemo zajedno letjeti .

Jasno

Netko ne voli da mu se dižu živci, Netko ne voli da mu se diže tlak, A netko pak, tipa ja, ne voli da mu se diže ego.

  Hramlje još jedna jesenja bista od suhoga lišća i bodljikave ljuske divljeg kestena Pitam se – Zašto smo pitome posadili u šumi pa putima našim to divlje gazi A ti kažeš : Kod mene odavno sipaju kiše Sreće će sjeme utopliti snijezi dok proljeće opet ne svane u tebi

U kovrčavu smeđu tvoju kosu bi zapleo prste, u očima ti smeđim tražio sjaj, u smijehu tvome melodiju i ljubio te …

Njegova me prisutnost smiruje. Ali, ne želim muškarca za kojeg ću se boriti, iako nisam sigurna da ga mogu zavoljeti. Želim onoga koji će boriti se za mene, makar to značilo da mi mora srce ukrasti iz ralja drugog čovjeka. Ne znači tu puno početak. Osjećaj privlačnosti i neke “zacopanosti”. To je bilo tada, a…

Svakoga mi dana sunce Plavo svane. Ali ja te dane srcem punim dišem. Ja ništa ne ištem, i Ja nemam rane mene Plavo greje i zracima piše da ljubav i danas kako kaže – vredi i da svaka Zora novu nadu pruža; al’ sve to ne vredi, to mi sve ne vredi, jer poljubac jedan…

Zaboravila si crne slogove mudrosti u neko proleće u neko veče što je zjapilo na moguće krvave usne Otuđila si se od istine jednog jutra s divljom muškatlom na obrazu što se hladio u prkos beloj terasi Ali sad si se našla spokojno dok ćutiš daleka od odluke u zagrljaj topli prerušene tuđa od školskih…

Nebitno je Ruke su paučaste od malja A tvrda je dub ustukle samoće. Nebitno je Između dlanova i dalja Samo je nebo što neba hoće Ja već odavno znam Srce je mirno kao oblak sivi Nebitno je Svakom se pokloni dan No neko se živ upokoji A neko i mrtav živi A tebi šta je…